Meštrovljeva pijavica (Croatobranchus mestrovi) Meštrovljeva pijavica, endem Sjevernog Velebita otkriven u Lukinoj jami 1992. godine, među najznačajnijim je faunističkim nalazima u Parku. Potpuno je prilagođena životu u podzemlju, a dosad je pronađena samo u četiri duboke jame u Parku, uglavnom na dubinama ispod 500 m, najčešće pričvršćena na stijeni u slabom vodenom toku ili u nakapnicama s tekućom vodom. Tijelo joj je spljošteno, dugačko 25-45 mm i široko oko 10 mm. Ima deset pari bočnih škrgolikih nastavaka specifičnih za ovu vrstu, a pretpostavlja se da imaju ulogu u opskrbi kisikom. Pijavica je mliječnobijele do žućkaste boje, bez očiju, i dvospolna je. Na prednjoj strani tijela ima manju, a na stražnjoj veću prijanjaljku. Vrlo često boravi pričvršćena stražnjom prijanjaljkom, prednjim dijelom usmjerena prema strujanju vode uvijajući se kao da nešto hvata. O njenom se životu još uvijek vrlo malo zna.

Apolon (Parnassius apollo) Leptir iz porodice lastinrepaca, jedan je od naših najljepših danjih leptira. Ova vrsta leptira živi na vrlo ograničenim malim prostorima, planinskim travnjacima i stjenovitim gorskim staništima na visini između 1000 i 2000 m. Prepoznatljiva karakteristika su mrlje u obliku crvenih prstena s bijelim središtem, okruženih crnom crtom. Zanimljivo je da svaki apolon ima drukčiji oblik ovih prstena, poput različitih otisaka prstiju kod ljudi. Krila su prekrivena ljuskama i dijelom bijelim dlačicama. Mnogi smatraju da je slovenskog planinara Alojza Knafelca koji je kreirao planinarsku markaciju inspirirao upravo apolon. U Hrvatskoj je apolon strogo zaštićen i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih danjih leptira Hrvatske, u kategoriji rizičan.

Crni apolon (Parnassius mnemosynae) Sličan je apolonu, ali nema crveno-bijele točke na krilima, koja su djelomice prozirna. Češći je od apolona, a uglavnom se viđa na nadmorskim visinama iznad 1000 metara, a rijetko na suhim i vrućim staništima blizu morske razine. U Hrvatskoj je strogo zaštićen i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih danjih leptira Hrvatske, u kategoriji niskorizičan.

Obična golupka (Macroglossum stellatarum) Noćni leptir iz porodice ljiljaka. Pretežno leti danju do sumraka, a noću miruje na stijenama. Leti izvanredno vješto, okretno i ustrajno. U letu siše nektar dugim sisalom iz cvjetova na koje nikad ne sjeda, već oko njih leprša i treperi poput kolibrija. Žureći se od cvijeta do cvijeta može u 4-5 minuta posjetiti stotinjak cvjetova prenoseći sisalom pelud.

Hrvatska golupka (Hemaris croatica) Opisana prvi put u Karlovcu, ova golupka živi u jugoistočnoj Europi i dijelu jugozapadne Azije. Lijepe je svijetlomaslinastozelene boje s crvenim drugim parom krila. Način života sličan je onom obične golupke, a nastanjuje uglavnom južno položene padine planinskih lanaca. Hrvatsko entomološko društvo uzelo ju je za svoj simbol.

Lastin rep (Papilio machaon) Leptir velikih dimenzija s rasponom krila do 75 mm. Lijepe šare i stražnja krila produžena u tamni repić čine ovu vrstu jednom od najljepših. Nastanjuje travnjake i kamenjare na vapnenačkoj podlozi. U planinskim područjima ga se može vidjeti i iznad 1500 m. Strogo je zaštićena vrsta.

Prugasto jedarce (Iphiclides podalirius) Velik i lako zamjetljiv danji leptir. Sličan je lastinom repu, ali je nešto jednostavnijih boja, na krilima ima tamne koso položene pruge, a repić na stražnjim krilima mu je duži. Većinom leprša naokolo posjećujući cvijeće, grmove i lokve.

Planinski vodenjak (Mesotriton alpestris) Nastanjuje vlažne šume gorskih i planinskih područja, češće ga se može naći u vodi i uz vodu, nego na kopnenim staništima. Planinski vodenjaci posebno su zanimljivi u doba parenja, kad mužjaci promjene boju i izgled, a naklonost ženki pokušavaju pridobiti plesom. Mužjaci tijekom sezone parenja na leđima i repu imaju prilično veliku nazubljenu krijestu. Planinski vodenjak je zaštićena vrsta.

Šareni daždevnjak (Salamandra salamandra) Živi na vlažnim kopnenim mjestima, ali se razmnožava u vodi, gdje žive i ličinke do preobrazbe. Aktivan je pretežito uvečer ili noću, no za kišovita vremena može ga se vidjeti i danju. Hrani se gujavicama, puževima, kukcima, paucima, dok se ličinke hrane sitnim vodenim beskralježnjacima. Odrasli daždevnjaci imaju otrovne žlijezde duž tijela. Otrov iritira oči i usta napadača, pa ih većina životinja izbjegava. Tome pripomaže i njihova upadljiva crno-žuta boja koja upozorava grabežljivce da su otrovni i neukusni. Svaka jedinka ima jedinstvene žute pjege po rasporedu, veličini i obliku. Šareni daždevnjak je zaštićena vrsta.

Smeđa krastača (Bufo bufo) Većinom je aktivna noću, izlazi u sumrak, a po danu se skriva, najčešće pod kamenjem, u pukotinama stijena i u podzemnim rupama u kojima prezimljuje. Hrani se različitim kukcima, ličinkama, paucima, puževima i drugim beskralježnjacima koje hvata svojim ljepljivim jezikom. Kao zaštitu od grabežljivaca žlijezde na površinu kožne izlučuju iritirajuću tvar koja okusom odvraća većinu predatora. Smeđa krastača je zaštićena vrsta.

Velebitska gušterica (Iberolacerta horvathi) Na području Parka živi endemična velebitska gušterica, petrofilna vrsta koja obitava na stijenama, liticama i drugim kamenim podlogama. Vrlo je usko rasprostranjena, zabilježena je još u istočnim Alpama i na sjevernom dijelu Dinarida. Visokoplaninska je vrsta i živi na područjima do gornjeg ruba šumske vegetacije (do oko 1600 m n.v.). Na Velebitu ju je prvi put zabilježio Miroslav Hirtz 1908. godine u predjelu oko Mrkvišta i na području Velikog Alana. Strogo je zaštićena.

Pjegava crvenkrpica (Zamenis situla) Crvenkrpica je među našim najljepšim neotrovnim zmijama. Nalazimo je na primorskoj strani Parka u suhim, kamenitim i šikarom obraslim predjelima. Dosta je brza, aktivna je danju, ponekad i u sumrak. Mlade zmije se hrane kukcima, a odrasle jedinke glodavcima i sitnim gmazovima. Plijen savladavaju gušenjem. Zbog šarenog izgleda ih ljudi često zamjenjuju s otrovnicama, te ih zbog straha i neznanja ubijaju. Nekad je crvenkrpica bila često viđana, a danas ju je sve teže pronaći u prirodi. Strogo je zaštićena vrsta i nalazi se na Crvenom popisu gmazova Hrvatske u kategoriji nedovoljno poznata.

Bjelica ili Eskulapova zmija (Zamenis longissimus) Ova oko 2 m dugačka neotrovna i vitka zmija među najvećim je europskim zmijama. Odrasle jedinke mogu biti smećkaste, sivkasto-zelenkaste, čak i crne boje, s bijelim točkicama na rubovima ljusaka, naročito na polovici tijela. Trbuh je žut ili bjelkast. Bjelica može biti vrlo brza i spretno se penje po drveću i grmlju. Hrani se miševima, voluharicama, nekad vjevericama, gušterima i manjim

pticama. Plijen ubija gušenjem. Ova vrsta zmije vezana je uz grčkog boga liječenja Asklepija (lat. Eskulap). Bjelica omotana oko Eskulapovog štapa simbol je ljiečništva i ljekarništva. Bjelica je u Hrvatskoj strogo zaštićena vrsta.

Poskok (Vipera ammodytes) Poskok je najveća europska otrovnica. Najčešće živi na suhim kamenitim područjima obraslim niskim grmljem i drvećem, izbjegava vlažna staništa. Prepoznatljiv je po relativno kratkom zdepastom tijelu, malo trokutastoj glavi, tamnoj „cik-cak“ liniji koja se nalazi duž leđa i roščiću na vrhu njuške. Mužjaci su najčešće pepeljastosivi, a ženke smeđe. Plijen, uglavnom glodavce, ptice i guštere, osjeća po mirisu i uglavnom ga

dočekuje. Većinom lovi noću, a danju sklupčan spava probavljajući hranu. Svoju žrtvu najprije usmrti otrovom, a onda je proguta. U hladnijim krajevima poskok hibernira. U Hrvatskoj je poskok zaštićena vrsta.

Djetlići Djetlići su iznimno važna skupina ptica u mnogim ekosustavima. Danju skakuću po deblima u potrazi za hranom koju nalaze na kori ili ispod nje. Pritom se služe kratkim i snažnim nogama, a čvrsta i kruta repna pera pružaju im oslonac. Kako bi oglasili svoj teritorij bubnjaju po stablu, za što posebno odabiru ona dobrih zvučnih svojstava. Gnijezde se i noće u dupljama koje tvrdim kljunom dlijetastog vrha dubu na mjestu gdje je stablo zbog truljenja

omekšalo. Za izradu duplje djetlićima je potrebno oko 10 do 25 dana. Većinom se gnijezde u starijim stablima u kojima su započeli procesi truljenja ili čak i u mrtvim stojećim stablima što znači da ne oštećuju gospodarski vrijedne dijelove stabala. Duplje djetlića od iznimne su važnosti za opstanak velikog broja drugih vrsta ptica, sisavaca (osobito šišmiša) i drugih životinja koje se gnijezde ili borave u njihovim starim dupljama. Zbog toga se djetliće smatra ključnim vrstama u ekosustavu tj. vrstama koje ne moraju biti najbrojnije, ali imaju iznimno velik utjecaj na strukturu i funkcioniranje ekosustava. U Parku obitava nekoliko vrsta djetlića: troprsti djetlić (Picoides tridactylus), planinski djetlić (Dendrocopos leucotos), mali djetlić (Dendrocopos minor), veliki djetlić (Dendrocopos major), siva žuna (Picus canus) i crna žuna (Dryocopus martius). Strogo su zaštićeni, a svi osim velikog djetlića i crne žune nalaze se i na Crvenom popisu ugroženih ptica Hrvatske.

Tetrijeb gluhan (Tetrao urogallus) Tetrijeb gluhan naša je najveća šumska koka koja živi iznad 1000 m n. v. u visokim planinskim šumama bukve, jele i smreke. Zimi se hrani pupovima bukve, izbojcima i iglicama jele i smreke, a ljeti sjemenjem, šumskim plodovima, kukcima, gusjenicama i puževima. Zbog narušenog mira u staništu brojno stanje tetrijeba se u prošlim desetljećima znatno smanjilo. Najveći neprijatelj mu je čovjek, a od grabežljivaca ga

ugrožavaju lisica, kuna zlatica, divlje svinje, sove, orlovi i škanjci. Danas ga u Hrvatskoj nalazimo još samo na planinskim masivima Like, Gorskog kotara, sjevernog i srednjeg Velebita. Područje Nacionalnog parka Sjeverni Velebit jedno je od malobrojnih utočišta ovih rijetkih ptica u našoj zemlji. Najčešće ih se može vidjeti na šumskim putovima na kojima skupljaju kamenčiće, te uz planinarske staze u vrijeme dozrijevanja šumskih plodova kojima se hrane. U Hrvatskoj je tetrijeb gluhan strogo zaštićena vrsta i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih ptica Hrvatske u kategoriji ugrožena.

Krstokljun (Loxia curvirostra) Krstokljun je dobio naziv po neobičnom, jakom i zakrivljenom kljunu čiji su vrhovi prekriženi. Nastanjuje jelove i smrekove šume na Velebitu. Glavna su mu hrana sjemenke crnogoričnog drveća, ali jede i sjemenke bukve i javora. Dok jede visi na grančicama ili se pričvršćuje za koru. Pri tome češer drži s obje noge ili ga pritisne uz granu. Kljun uvlači u češer sa strane, ljusku češera nadigne, a sjemenku izvadi jezikom. Krstokljun je strogo zaštićena vrsta.

Planinski ćuk (Aegolius funereus) Planinski ćuk najčešće živi u šumama jele, smreke i bukve. Nije društven i vrijeme uglavnom provodi sam. Plijen su mu najčešće manji sisavci, a u manjoj mjeri jede kukce i neke manje ptice. Osjetilom sluha pronalazi plijen, a može prepoznati miševe pod raslinjem i snijegom. Neprijatelji ove ptice su kuna zlatica, šumska sova i ušara. Planinski ćuk je strogo zaštićena vrsta i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih ptica Hrvatske u kategoriji najmanje zabrinjavajuća.

Jastrebača (Strix uralensis) U mješovitim šumama bukve i jele jastrebača je najbrojnija vrsta sove. Ima dosta dugačak rep, a perje joj je sivo-bijelo sa širokim tamnosmeđim prugama, pa u letu podsjeća na jastreba odakle joj i hrvatsko ime. Gnijezdi se u dupljama drveća ili u gnijezdima drugih većih ptica. Aktivna je uglavnom u sumrak i zoru, a često i tijekom dana. Glavna su joj hrana mali glodavci, ali lovi i manje ptice i druge sisavce. U Hrvatskoj je jastrebača strogo zaštićena, i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih ptica Hrvatske u kategoriji najmanje zabrinjavajuća.

Smeđi medvjed (Ursus arctos) Smeđi medvjed je krupna i snažna životinja s izrazito razvijenim osjetilom njuha i sluha dok mu je vid znatno slabiji. Teži oko 100 do 150 kg, no iznimno može dosegnuti težinu od 300 kg. Iako ima probavni sustav tipičan za mesojede, medvjed prilikom prehrane nije izbirljiv te će iskoristiti svaku ponudu hrane, od voća, povrća, šumskog bilja, ličinki, kukaca do strvina. Neuređena odlagališta otpada posebno su opasna za ljude i

medvjede jer odbačena hrana privlači medvjede koji hraneći se na smetlištima pomalo gube urođeni strah od ljudi, pa mogu postati opasni prilikom slučajnih susreta s čovjekom. Medvjed je u Hrvatskoj zaštićena vrsta i izvan zaštićenih područja njime se lovno gospodari, dok je na europskoj razini strogo zaštićen.

Sivi vuk (Canis lupus) Sivi vuk je u prošlosti nastanjivao cijelo područje Hrvatske. Još 1894. godine je bio prisutan u svim hrvatskim županijama, da bi nakon toga postupno počeo nestajati i to najprije iz nizinskih kontinentalnih dijelova. Zbog stoljetnog proganjanja i ubijanja, vuk se povukao u šumovita, udaljena i nepristupačna područja. Vuk je mesojed, a glavni plijen su mu srna, jelen, divlja svinja i manji sisavci. Životinje koje vuk lovi stare su i iznemogle, bolesne,

izgladnjele ili mladunčad. Time vukovi pozitivno utječu na zdravlje populacije plijena i pridonose stabilnosti cijelog ekosustava. U Hrvatskoj vuk uglavnom nastanjuje veće šumske komplekse brdskih i planinskih područja. Na širem području sjevernog Velebita kreće se jedan čopor vukova čiji teritorij obuhvaća i Nacionalni park Sjeverni Velebit. Glavni razlozi današnje ugroženost vukova su nezakonito ubijanje, stradavanje na prometnicama i nedostatak prirodnog staništa. Vuk je strogo zaštićena vrsta i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih sisavaca Hrvatske, u kategoriji niskorizična vrsta.

Euroazijski ris (Lynx lynx) Euroazijski ris je u Hrvatskoj bio istrijebljen početkom 20. stoljeća. Današnja populacija rezultat je ponovnog naseljavanja risova u Sloveniju 1973. godine, koji se već sljedeće godine proširuju i na hrvatski teritorij. Danas ris stalno naseljava područje Gorskog kotara i Like. Ris je teritorijalna životinja i živi samotno, osim u doba parenja. Glavna su mu hrana srna, jelen, divokoza, zec i veći glodavci. Prvenstveno lovi one životinje koje su na njegovom

teritoriju najbrojnije i koje može najlakše uloviti. Lovi na „mačji“ način, šuljanjem i prikradanjem na zemlji, a ne s drveta, kako se obično misli. Može uloviti plijen tri do četiri puta veći od njega samog, a kad ga ulovi hrani se njime više dana. Ris je najslabije istražena velika zvijer, prvenstveno zbog toga jer se radi o iznimno tajnovitoj životinji koju je vrlo teško uočiti. Ris je strogo zaštićena vrsta i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih sisavaca Hrvatske, u kategoriji niskorizična vrsta.

Divokoza (Rupicapra rupicapra) Prije trideset godina na Velebit je ponovno naseljena divokoza, i često se može vidjeti po planinskim vrhuncima u Parku. Naseljava najviše gorske predjele s pašnjacima i kamenjarima, a zimi se spušta u niže predjele. U odabiru hrane nije izbirljiva, jede sve vrste planinskog bilja, a također brsti lišće, pupove i mlade izbojke drveća. Priroda je prilagodila tijelo divokoze životu na najzahtjevnijim terenima. Čvrsta i snažna građa daje joj

veliku okretnost, gipkost, elastičnost i gracioznost pokreta. Relativno kratkim i snažnim nogama kreće se vrlo okretno i spretno. Divokoze su vrlo oprezne i plahe, a osjete li opasnost prave uzbunu za ostale jedinke glasnim „piskom“. Socijalno su dobro organizirane životinje, žive u tzv. ženskim krdima u kojima su koze s jarićima te mladim jarcima do treće godine, dok odrasli mužjaci žive pojedinačno i krdu se priključuju samo u vrijeme parenja. U Hrvatskoj je divokoza zaštićena vrsta i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih sisavaca Hrvatske, u kategoriji niskorizična vrsta.

Dinarski voluhar (Dinaromys bogdanovi) Ovaj glodavac živući je fosil (pripada staroj genetskoj liniji, a najbliži srodnici su mu fosilne vrste) i balkanski endem. Živi na krškom kamenjaru, najčešće na većim nadmorskim visinama. Razmnožava se sporo u odnosu na druge glodavce - tijekom čitavog života donese na svijet samo četiri potomka. Hrani se travom i drugim biljem i vrlo je slabo istražen. Dinarski voluhar se nalazi se na Crvenom popisu ugroženih sisavaca Hrvatske u kategoriji nedovoljno poznat i strogo je zaštićen.

Sivi puh (Myoxus glis) Sivi puh je glodavac sličan vjeverici i najveći je pripadnik porodice puhova. Noćna je životinja, ali ga se može vidjeti i danju. Na Velebitu nastanjuje gorske, primorske i pretplaninske bukove šume. Uške su mu male i bez čuperaka, a oči velike i izbočene. Vrlo je proždrljiv, glavna su mu hrana bukvica, žir, lješnjaci i šumsko voće, a jede i kukce, puževe te jaja mladih ptica. Vrlo je pokretan, dobro se penje i po glatkim plohama, stijenama i zidovima. Ne boji se čovjeka te ulazi u ljudske nastambe, tavane i skladišta hrane, naročito u jesen kad prikuplja zalihe za zimski san. Zimski san spava gotovo 7 mjeseci, od rujna do početka svibnja, ovisno o vremenskim prilikama. Za vrijeme zimovanja izgubi i do 50% tjelesne težine. Glavni neprijatelji puha su kuna i šumska sova. Sivi puh je strogo zaštićena vrsta i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih sisavaca Hrvatske, u kategoriji najmanje zabrinjavajuća.