Staništa
Staništa
Staništa
Stanište je okoliš koji pruža dom nekoj vrsti. Postoji mnogo različitih staništa, a često dobivaju ime po biljnim zajednicama koje tu obitavaju (npr. dinarske bukovo-jelove šume). Stanište je osnovni preduvjet za prisutnost neke vrste. Vrste su često prilagođene na jedan ili više tipova staništa, dok u drugima ne mogu opstati. Zato je, tražimo li neku vrstu, korisno znati koja joj staništa odgovaraju. Jednako tako, ako znamo koja staništa postoje na nekom prostoru, znamo i koje vrste možemo očekivati. Veća raznolikost staništa ujedno znači i veći broj vrsta, dakle veću biološku raznolikost i zdravlje ekosustava. Želimo li zaštititi neku vrstu, prije svega moramo zaštititi njezino stanište, jer niti jedno živo biće ne može opstati ako nema odgovarajući prostor za život.
Područje Velebita je mozaik raznolikih staništa - šuma, travnjaka, stijena, točila i rijetkih vodenih staništa. Niti jedna sastavnica tog mozaika nije potpuno neovisna od ostalih, jer mnoge vrste koriste više tipova staništa. Staništa k tome nisu međusobno odijeljena oštrom crtom, već se međusobno pretapaju u prijelaznim područjima, koja su često najbogatija životom. Čini nam se da je taj krajolik oduvijek takav, no stvarnost je potpuno drugačija. Njegov sadašnji izgled posljedica je dugog razvoja i raznolikih utjecaja, no niti on nije statičan, nego će se i dalje mijenjati ovisno o nizu čimbenika koje je često teško ili čak nemoguće predvidjeti.
Pet je glavnih tipova staništa u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit:
-
Šuma
-
Travnjak
-
Kamenjar
-
Podzemlje
-
Vodena staništa
Šuma
Šumska staništa prekrivaju daleko najveću površinu Parka (više od 80% površine). Osnovna karakteristika šumskih staništa na planini je zonacija - raspoređenost u pojaseve koji se izmjenjuju prema nadmorskoj visini. Budući da se povećanjem nadmorske visine zaoštravaju klimatski uvjeti, to se odražava na biljnom pokrovu ili vegetaciji.
Ako krenete od mora uspinjući se primorskim obroncima prema vrhuncima sjevernog Velebita, prvo ćete proći kroz šumu hrasta medunca i bijelog graba. Kako se uspinjete, bijeli grab zamijenit će crni grab, a vi ćete se naći u šumi hrasta medunca i crnog graba. Ove primorske šume često su razvijene u obliku šikare, a izuzetno su važne za očuvanje tla, koje je na primorskoj strani izloženo snažnoj buri. Nastavite li uzbrdo, ući ćete u primorsku bukovu šumu s jesenskom šašikom, koja čini granicu između primorske i kopnene vegetacije. Kako se budete približavali vrhu, primijetit ćete da su stabla bukve pri dnu savijena u obliku
lule – to je zbog pritiska snijega na mlada stabla, a vi se nalazite u pretplaninskoj šumi bukve i gorskog javora. Sada ste već u pravom planinskom staništu, u kojem se jasno vidi djelovanje planinske klime. Na primorskoj strani mogli ste još naići na šumu crnog bora s pustenastom dunjaricom, koja je relikt - ostatak iz davnih vremena, a nalazi samo na pojedinim lokalitetima.
Na najvišim vrhuncima naći ćete se među patuljastim stablima bukve ili bora krivulja, prileglima uz tlo, kvrgavih i povijenih grana. Na tim visinama stabla se nalaze na rubu preživljavanja, a zbog hladnoće i kratke sezone rasta ne mogu se razviti u potpuna stabla. Umjesto toga rastu u zakržljalim oblicima koji se zovu klekovina. Bor krivulj (Pinus mugo) posebna je planinska vrsta bora vrlo dugovječna i otporna na oštre klimatske uvjete. Ovaj grmoliki bor najčešće ne poprima oblik stabla, već se grana nisko pri tlu, bez središnjeg debla. Grane su mu prilegle uz tlo i povijene prema gore. Upravo taj nizak, jastučast oblik štiti ga od vjetra i hladnoće,
radi sloja zraka koji se zadržava oko njega i djeluje kao izolator. Osim toga, može rasti na vrlo različitim tipovima tla.
Počnete li se spuštati obroncima sjevernog Velebita prema unutrašnjosti, dakle visoravni Like, na visokim položajima proći ćete ponovno kroz pretplaninsku šumu bukve. Na najnepovoljnijim staništima, poput stjenovitih strmina, vrtača i zatvorenih dolaca, naići ćete na smreke. Na sjevernom Velebitu raste nekoliko tipova pretplaninskih smrekovih šuma: na strmim, stjenovitim padinama poput onih u kukovima, raste pretplaninska smrekova šuma s alpskom pavitinom. Strmije i stjenovitije vrtače i zatvorene doline zauzima pretplaninska smrekova šuma s čopocem, a one vlažnije i s više humusa pretplaninska smrekova šuma s
ljepikom. Na toplijim i osunčanijim stjenovitim padinama može se naići i na dinarsku jelovu šumu na vapnenačkim blokovima, koja je na Sjevernom Velebitu prilično rijetka. Daljnjim spuštanjem ući ćete u područje dinarske bukovo-jelove šume. Ove šume mnogo su bogatije vrstama od srednjeeuropskih bukovo-jelovih šuma. U ovom pojasu ćete u širokim udolinama u kojima se zadržava hladni zrak opet naići na smreke, ovaj put u obliku gorske smrekove šume sa šumskim pavlovcem. Ovom tipu šume pripada i smrekova šuma u Štirovači, najveća smrekova šuma u Hrvatskoj, dio koje se nalazi unutar granica Parka. Spuštanje velebitskim padinama završit ćete u bukovoj šumi s velikom mrtvom koprivom, koja zauzima najniže obronke Velebita prema Lici, a bogata je ilirskim biljnim vrstama, koje rastu isključivo na području zapadnog Balkana i istočnojadranskog obalnog pojasa.
Sastav vrsta i raspored stabala u šumama sjevernog Velebita sličan je onome kakav biste našli u primarnoj prašumi – šumi u kojoj nikad bilo sječe stabala ili drugog velikog ljudskog utjecaja. Osim toga, one sadrže određen broj starih i mrtvih stabala. Ti "šumski mrtvaci" nisu samo trupla, već vrlo brzo postaju dom sasvim novim živim zajednicama – nebrojenih vrsta kukaca, gljiva i bakterija. Oni se hrane starim stablom pretvarajući ga u hranjivo tlo. U Parku živi čak pet od devet europskih vrsta djetlića, koji su ovisni o mrtvim i starim stablima – hrane se ličinkama kukaca koje žive ispod kore, a gnijezda dube u natrulom drveću. Oni sprečavaju da se kukci
koji se hrane drvom i štete stablima pretjerano namnože. U starim dupljama djetlića gnijezde se brojne druge vrste ptica, koje su zato ovisne o djetlićima, a time i o starim stablima. Među korisnicima duplja je i šest vrsta sova, ali i nekoliko vrsta šumskih šišmiša, koji se u njih sklanjaju danju, a u njima odgajaju i mlade. To su na primjer širokouhi mračnjak (Barbastella barbastellus) i mali večernjak (Nyctalus leisleri) koji u šumama i love.
Travnjak
Iako su travnjaci česta slika koja se povezuje s planinama, Velebit, kao uostalom ni druge hrvatske planine, nema klimatskih uvjeta za nastanak prirodnih travnjaka. Oni, naime na visokim planinama nastaju na predjelima iznad "gornje linije šume" koja je za područje Alpa na nekih 2100 mnm. Zato su sve hrvatske planine preniske da bi se na njima razvili travnjaci zbog utjecaja klime u vršnoj zoni. Prirodni travnjaci, koji se nazivaju i rudinama, mogu se iznimno razviti na nižim nadmorskim visinama zbog utjecaja specifičnih lokalnih prilika kao što je bura - to je slučaj i u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit.
Glavnina velebitskih travnjaka stvorena je rukama brojnih ljudi koji su trebali prostor za napasanje stoke i uzgoj hrane. Stoka je gaženjem i ispašom sprječavala rast drvenastih vrsta, a one koje bi ipak uspjele izrasti ljudi su ručno uklanjali. Time je bilo onemogućeno da prostor travnjaka ponovno preuzme šuma.
Za razliku od većine modernih ljudskih intervencija u prostor, stvaranje travnjaka obogatilo je prirodu posve novim staništem, uz koje dolaze potpuno nove, travnjačke vrste. Mnoge biljne vrste ograničene na vrlo male površine prirodnih travnjaka na taj su način dobile mnogo veći životni prostor. Neke su u davnoj prošlosti pristigle sa stadima iz drugih, prije svega istočnomediteranskih područja, a nekima su upravo ti travnjaci postali središta njihove evolucije. Osim što povećavaju ukupan broj vrsta, travnjaci su hranilišta za već prisutne životinje. Na primjer, mnoge ptice grabljivice love upravo na travnjacima. Zbog svega navedenog povećana je biološka raznolikost čitavog prostora, što čini ekosustav stabilnijim. Travnjaci ujedno govore i o prošlosti čitavog područja, načinu života ljudi, privređivanja, kretanja te čine neizostavan i nemjerljivo važan dio kako prirodne, tako i kulturne baštine.
Danas smo svjedoci praznih pašnjaka, zaraslih vrtova i razrušenih pastirskih stanova. Stočarstvo je sa sjevernog Velebita potpuno nestalo, ljudi više ne žive u planini i od planine, tako da i travnjaci polako nestaju. Osvaja ih šikara i šuma, polako se smanjuju i zatvaraju, mijenja se opća slika krajolika, a mnoge vrste ostaju bez svojih staništa.
https://np-sjeverni-velebit.hr/www/hr/priroda-i-kulturna-ba%C5%A1tina/ziva-priroda-2/stanista#sigProIdb60721c009
Iako su travnjaci nastali djelovanjem čovjeka, nisu svi isti. U osnovi, visinske pojaseve šumske vegetacije prate i različiti travnjački tipovi.
Primorska padina
U najnižem pojasu tj. u pojasu crnog graba bit će razvijeni kamenjarski pašnjaci šaša crljenike i žute krške zečine, bogati submediteranskim vrstama - vrstama koje žive uglavnom na području mediterana, a mogu se naći i na toplijim područjima južnog dijela kontinenta. Na zaštićenim položajima i često okruženi šumom, u ovom pojasu se nalaze i relativno male površina travnjaka uspravnog ovsika. Razvijaju se nad dubljim tlima koja nikad nisu kamenjarska, a vjerojatno su različitog postanka. Većim dijelom su se vjerojatno koristili kao pašnjaci, a kako se nalaze na zaravnjenim terenima bez stršećeg kamenja, moguće je da su služili i kao košanice. Manji dio tih travnjaka mogao je nastati i zarastanjem nekad obrađivanih površina. S porastom nadmorske visine, sve više izostaju submediteranske vrste, a zamjenjuju ih planinske te stvaraju novu zajednicu kamenjarskih pašnjaka vriska i šaša crljenike. Ova zajednica nalazi se unutar pojasa šuma bukve, a mjestimice i u pojasu bora krivulja. Na visokim položajima primorske padine izloženima buri nalaze se travnjaci isprekidane šašike i šaša crljenike, nekad korišteni kao pašnjaci, a rjeđe i kao košanice. Najrasprostranjeniji su tip visokoplaninskih travnjaka primorskih padina Velebita, a za njihovo pojavljivanje odlučujuća je jaka bura.
https://np-sjeverni-velebit.hr/www/hr/priroda-i-kulturna-ba%C5%A1tina/ziva-priroda-2/stanista#sigProId5f18bf68cf
Vršni pojas
U vršnoj zoni, na zaštićenim položajima, prije svega pošteđenim jake bure i često na dubljim tlima razvijeni su travnjaci bosanske vlasulje. Dominantna trava, bosanska vlasulja, je visinski endem Dinarskog krša. Na dubljim, vlažnijim tlima mozaično se javljaju travnjaci metličaste vlasulje. Vrlo se jasno ističu s obzirom da ih čine guste sastojine metličaste vlasulje koja je nerijetko viša od 1,5 m. Jedan su od najrjeđih tipova planinskih travnjaka u Hrvatskoj, a dosad su poznati jedino s područja Šegotskog i Bilenskog padeža te Tudoreva, u Nacionalnom parku Sjeverni
Velebit. Iznad vrlo plitkih krševitih tala ili iznad morenskog materijala javljaju se ponovno travnjaci s uspravnim ovsikom kao tip travnjaka vršne zone kojem najviše odgovara toplina. Na dnima zaravnjenih, zaštićenih dolaca gdje se skupio deblji sloj tla, koji je izolirao vapnenačku podlogu te omogućio ispiranje baza i stvaranje zakiseljene, hranjivima siromašne podloge razvili su se travnjaci tvrdače. Oni su jedini tip travnjaka na kiselom tlu u Parku. Lako su prepoznatljivi po gustim sastojinama trave tvrdače koja je redovno dominantna vrsta. Na njima uglavnom nema karakterističnih vrsta ovog prostora, te njihov floristički sastav prije svega odražava ekstremne ekološke uvjete u kojima se razvijaju. Ukoliko su dna dolaca ljevkasta, tako da se u njima sakuplja voda, osobito snježnica, mogu se razviti planinski travnjaci busike, redovno vrlo malih površina i vrlo siromašni vrstama.
Nekadašnje obradive površine na kojima se uglavnom uzgajao krumpir i kupus, danas su u potpunosti napuštene te su s vremenom zadobile izgled travnjaka. U prvi mah može se činiti da se radi o malim eksklavama nizinskih travnjaka, jer u njihovom sastavu dominiraju vrste tipične za toplija područja i hranjivija tla. Ukoliko trave nisu izraženo dominantne, takva mjesta imaju izgled visokih zeleni. Zanimljivo je da ovdje nije pronađena niti jedna strana (invazivna) vrsta, a one su inače redovne, vrlo često i dominantne na zapuštenim obradivim površinama u nižim područjima.
Kamenjar
Na prvi pogled kamenjar se čini gol i pust, daleko od povoljnog staništa za živa bića. Biljkama su za rast potrebni tlo i voda, a životinjama hrana i zaklon. A kamen ne pruža ništa od toga! Ipak, kamenjar je nastanjen. Čak i naizgled goli kamen često je prekriven suhim i tvrdim lišajima. Ako se dobro zagledate u površinu kamena vidjet ćete, ponekad istočkane, krpice sive, zelenkaste, žute, narančaste ili ružičaste boje. To su lišaji, jedni od najtvrdokornijih životnih oblika na zemlji. Lišaj nije jedinstven organizam, već prisna zajednica dvaju ili više organizama, od kojih je jedan gljiva, a ostali su alge ili cijanobakterije. Alga fotosintezom proizvodi hranjive tvari, dok gljiva gradi tijelo lišaja, koje štiti algu. Lišaj uzima iz zraka vlagu i druge hranjive tvari poput dušika, i za život su mu dovoljni zrak, sunce i kiša. Osim toga, može preživjeti duga razdoblja u suhom stanju, mirujući. Lišaji fotosintetiziraju i rastu samo kad su vlažni, pa je njihov rast vrlo spor. Zbog svega ovoga dobro preživljavaju na nepovoljnim staništima poput kamenjara ili tundre. Budući da ovise o kvaliteti zraka, mnoge vrste lišaja su važni pokazatelji njegove kakvoće – one su bioindikatori. Lišaji Nacionalnog parka Sjeverni Velebit još nisu sustavno istraživani.
Ipak, u kamenjaru postoje i gostoljubivija mjesta za život od gole površine kamena. Krš je osobito bogat pukotinama u stijenama, u kojima se nakuplja zemlja i zadržava voda. Pukotine su ujedno barem djelomično zaštićene od sunca i vjetra pa u njima rastu mnoge vrste biljaka. Tu i tamo nađe se pukotina dovoljno velika da se u njoj zakorijeni stablo. Biljke kamenjarke koje rastu u ovakvim uvjetima moraju biti izuzetno otporne i prilagođene svojem okolišu. Kamenjarke u planinskim područjima, osim oskudice tla i vode, moraju izdržati brojne nepovoljne klimatske prilike. Zbog rjeđe atmosfere na višim nadmorskim visinama sunce je ljeti vrlo jako, a noću i za ružnog vremena čak se i ljetne temperature
spuštaju blizu, a ponekad i ispod nule. Tu je i jak vjetar koji hladi i isušuje, a kako na višim nadmorskim visinama zima traje gotovo šest mjeseci, biljke imaju manje vremena za rast i razmnožavanje.
Zato kamenjarke imaju posebne prilagodbe kojima se odupiru nepovoljnoj klimi. Njihova površina često je obrasla dlakama koje zadržavaju sloj zraka uz površinu biljke. On djeluje kao toplinska izolacija i smanjuje isušivanje. Jastučast, gust oblik također pridonosi toplinskoj izolaciji. Mnoge biljke rastu nisko uz tlo, jer je zrak neposredno uz površinu tla često mnogo topliji od ostatka zraka. Od nastanka sunčevih opeklina biljke štiti svijetla boja, ali i guste dlake. Neke biljke imaju čvrste kožaste listove koji su otporni na isušivanje. Kako bi ubrzale razvoj sjemenki mnoge biljke imaju cvjetove koji su se u stanju zagrijati na višu temperaturu od ostatka biljke. Dobar primjer za to su cvjetovi u obliku zvona. Topao zrak,
koji je rjeđi od hladnog, kreće se prema gore, i kad uđe u zvonasti cvijet, ne može više izaći. Dobar primjer je medvjetka, čiji cvjetovi imaju vrlo sužen otvor zvončića. Potpuno drugačiji mehanizam zagrijavanja imaju na primjer cvatovi planinskog kravljaka, u obliku glava – njegovi svijetli ovojni listovi usmjeravaju sunčeve zrake u središte cvata čija crna boja upija toplinu.
Među kamenjem obitavaju i mnoge vrste životinja prilagođene za život na ovakvom staništu. Najčešće su to sitnije životinje poput puževa, pauka, kukaca, gmazova ili glodavaca, no kamenjar nastanjuju i krupnije životinje poput divokoze. I životinje iz okolnih staništa mogu svratiti u kamenjar kako bi se nahranile njegovim stanovnicima. Mnoge ptice na stijenama pronalaze sigurno sklonište za svijanje gnijezda, a hrane se na bogatim okolnim travnjacima.
Posebno stanište na kamenjaru je točilo ili sipar – rahla i nepovezana nakupina kamenja odronjenog od većih gromada stijena. Točila se obično oblikuju na strmim padinama i pri njihovu dnu, na mjestima gdje reljef svojim oblikom kanalizira komade kamena. Kamenje koje čini točilo može biti različite veličine – od stijena promjera metra, preko kamena veličine lopte ili šake do sitnih kamenčića veličine šljunka. Ispod sloja rastresitog kamenja nalazi se vlažne zemlja. Na točilu rastu specijalizirane biljke, a glavna im je prilagodba izuzetno dugačak i razgranjen korijen, koji mora sezati duboko ispod slojeva kamenja. Točilo je stanište najpoznatijeg hrvatskog endema, velebitske degenije, koja raste na srednjem i južnom (ali ne i na sjevernom!) Velebitu.
Budući da je kamenjar stanište koje zahtijeva posebne prilagodbe, a ujedno je izolirano od drugih sličnih staništa, ovdje se često razvijaju endemične vrste i podvrste. Upravo u Hajdučkim i Rožanskim kukovima raste najveći broj endemičnih biljaka u Parku, a u kamenjaru žive i neke endemične životinje, poput velebitske gušterice, dinarskog voluhara i velebitske pijavice, vrste dubokih jama.
Podzemlje
Iako se ubrajaju u najveće vrijednosti Nacionalnog parka, duboke su jame skrivene većini njegovih posjetitelja. Jame Sjevernog Velebita kontinuirano istražuju brojni speleolozi iz različitih speleoloških udruga iz Hrvatske, ali i inozemstva. Ta istraživanja svake godine donose nove spoznaje o vrijednostima našeg krškog podzemlja.
U podzemnim prostorima vladaju uvjeti potpuno drugačiji od onih na površini. Temperatura je nekoliko stupnjeva iznad nule, visok je udio vlage i potpuno je mračno. Svi ovi uvjeti su vrlo postojani, što je osnovna značajka podzemlja. U dijelu podzemnog prostora blizu ulaza je prijelazna zona u kojoj se osjeća utjecaj uvjeta na površini, pa su i kolebanja veća nego u unutrašnjosti.
Biljkama i drugim organizmima koji dobivaju energiju direktno od sunca podzemlje nije dobro mjesto za život. Tek u neposrednoj blizini samog ulaza, gdje dopire nešto svjetla, mogu se naći biljke, mahovine i alge kojima nije potrebno mnogo svjetla. S obzirom na to da u podzemlju nema biljaka, sva hrana koja dolazi u podzemlje potječe s površine. Životinje koriste podzemne prostore u različitom intenzitetu. Neke ih koriste kao skloništa od grabežljivaca i vremenskih uvjeta, poput nekih šišmiša koji noće i zimuju u podzemlju. Druge životinje rado žive u podzemnim prostorima, ali ih se može naći i na drugim mračnim i vlažnim mjestima.
No prave podzemne životinje žive samo u špiljama i jamama, i mogu se prepoznati na prvi pogled, jer im oči i obojenje tijela nedostaju ili su jako smanjeni. To je stoga što su pigmenti i organi vida sasvim izlišni u potpunom mraku. U isto je vrijeme hrana vrlo oskudna pa je za podzemne životinje izuzetno važno da ne troše hranu i energiju na proizvodnju nepotrebnih molekula i organa. Te životinje često imaju i vrlo usporen metabolizam, što im omogućava preživljavanje uz minimalne količine hrane i dugotrajno gladovanje. Posljedica usporenog metabolizma je i dug život i sporo razmnožavanje. U potpunom mraku, podzemne se životinje dobro snalaze zahvaljujući izuzetno razvijenim osjetima mirisa i dodira. Ta su osjetila često dobro uočljiva u vidu jako produženih ticala i nogu koje nose dodatne osjetilne dlačice.
https://np-sjeverni-velebit.hr/www/hr/priroda-i-kulturna-ba%C5%A1tina/ziva-priroda-2/stanista#sigProId73312d6bb2
Na području Parka gotovo svi dosad otkriveni podzemni objekti su jame – vertikalni podzemni prostori. Oni nisu tako zgodni za šišmiše kao špilje, pa nema zabilježenih porodiljnih kolonija, no pronađeni su šišmiši na zimovanju, ali isto tako izostaju velika masovna zimovališta. Neke od zabilježenih vrsta su oštrouhi šišmiš, dvobojni šišmiš, smeđi dugoušan i sjeverni noćnjak.
Velika većina pravih podzemnih životinja su beskralježnjaci. To su razne široj javnosti često nepoznate skupine poput kornjaša, striga, skokuna, paukova, lažištipavaca, jednakonožnih rakova, mnogočetinaša i drugih. Oni žive na nekoliko različitih staništa unutar podzemlja: na kopnu, u tankom sloju vode koja se cijedi niz stijenke zidova i nikada ne presušuje, u vodi, a poseban tip podzemnog staništa je guano, izmet šišmiša.
Dosadašnjim sporadičnim istraživanjima otkrivena je bogata fauna u dubokim jamama Sjevernog Velebita. Zbog posebnosti i izoliranosti staništa, velika je većina (oko 70 %) podzemnih vrsta endemična. Samo je u Lukinoj jami – Trojami zabilježeno 13 vodenih i 23 kopnenih, isključivo podzemnih organizama. Otkriveno je mnogo novih vrsta, ali to ne čudi s obzirom na neistraženost područja.
https://np-sjeverni-velebit.hr/www/hr/priroda-i-kulturna-ba%C5%A1tina/ziva-priroda-2/stanista#sigProId111742007e
Meštrovljeva pijavica (Croatobranchus mestrovi) dosad je pronađena samo u četiri duboke jame Nacionalnog parka Sjeverni Velebit te je endemska vrsta. Veličine je do 4,5 cm i vjerojatno je predator, kao i površinske pijavice. U Lubuškoj jami i Lukinoj jami – Trojami iznenađujuće je pronađena još jedna vrsta pijavice, čija je analiza još u tijeku. Dinarski špiljski cjevaš (Marifugia cavatica) jedini je slatkovodni podzemni cjevaš na svijetu i endem je Dinarida. U sifonu Lukine jame – Trojamepronađena je kolonija sjevernog dinarskog špiljskog školjkaša (Congeria jalzici), koji je tercijarni relikt i endem sjeverozapadnih Dinarida. Predstavlja jedinog slatkovodnog školjkaša koji se prilagodio životu u podzemlju. Iznenađujuće je bilo i otkriće ogulinske špiljske spužvice (Eunapius subterraneus) u Lukinoj jami – Trojami, rasprostranjene u široj okolici grada Ogulina. Endem je Hrvatske i jedina je slatkovodna podzemna spužva na svijetu. Također u Lukinoj jami – Trojami, na dubini od gotovo 1.000 m, pronađena je i nova vrsta strige Geophilus hadesi, što je najdublja živuća vrsta strige u svijetu. Prvi pronađeni leteći troglobiont (organizmi potpuno prilagođeni životu u podzemlju), dvokrilac Špiljska hajdi (Troglocladius hajdi) pronađen je na dubinama većim od 800 metara, također u Lukinoj jami – Trojami. To je zasad jedini poznati kukac potpuno prilagođen životu u podzemlju, a zadržao je i sposobnost leta.
https://np-sjeverni-velebit.hr/www/hr/priroda-i-kulturna-ba%C5%A1tina/ziva-priroda-2/stanista#sigProId731cc627ff
Podzemna fauna Parka intenzivno se istražuje i neprestano se otkrivaju nove vrste i rodovi.
Vodena staništa
U Parku postoje još i vrlo rijetka vodena staništa, od presudne važnosti za vodene organizme. Najvažnije i najzanimljivije vodeno stanište u Parku je splet potočića i rječica u Štirovači, jedinom dijelu Parka s vodonepropusnom podlogom, te jedinim izvorom pitke vode i jedinom tekućicom na području Parka. Postoji nekoliko lokvi (Borove vodice, Žive vodice, Lubenovačka ruja) koje su ljudi izgradili ili uredili prirodno vlažna područja za vlastite potrebe. One su životinjama u okolici znantno olakšale pristup vodi, vrlo rijetkom prirodnom blagu na sjevernom Velebitu. Što se tiče stanovnika samih voda na području Parka, tek je nekolicina potpuno vodenih algi, biljaka i vrlo sitnih životinja, koje se mogu seliti na tijelima ptica i drugih životinja koje posjećuju vode. Većina ih provodi tek dio svog životnog ciklusa u vodi, a dio života kreću se tlom i zrakom, poput žaba i vretenaca, što im omogućuje da naseljavaju ova izolirana staništa, "otoke" vode u "moru" vrlo suhog kopnenog staništa. Ribe nisu prirodni stanovnici u ovakvim malenim, izoliranim vodenim ekosustavima, i ako se nasilno unesu, uvelike narušavaju ova nježna staništa, a mogu ih i potpuno uništiti.
