Povijest istraživanja Velebitskog podzemlja

Prvi pisani tragovi o jamama Velebita datiraju iz 18. stoljeća, kada se prvi put ucrtavaju na topografske karte. U to vrijeme pojava jama povezivala se s jakim sjeveroistočnim vjetrovima koji su puhali niz velebitske padine. Smatralo se da vjetrovi nastaju u dubokim jama.

Prva istraživanja jama na području sjevernog Velebita opisana su u Planinarskom vodiču iz 1929. godine, u kojem se navodi istraživanje jama Varnjače, Crikvene i Hajdučke špilje.

Sljedeća istraživanja kreću krajem 1960-ih godina kada na područje Sjevernog Velebita dolaze članovi Speleološkog odsjeka Planinarskog društva Željezničar iz Zagreba te istražuju jame u Lomskoj dulibi i Rožanskim kukovima. Tom prilikom istraživali su i Ledenu jamu u Lomskoj dulibi i spustili se do ledenog čepa na dubini od 58 metara.

Istraživanja se nastavljaju 1980. godine. Članovi spomenutog društva i Speleološkog društva Ursus spelaeus iz Zagreba tada zajedničkim naporima istražuju područje sjevernog Velebita. Tom prilikom otkrivaju jamu duboku 143 metra, koja je tada postala najdublja jama sjevernog Velebita. Prozvali su je Jama 22. Pored tog otkrića istražuju još 10‑ak podzemnih objekata, od kojih su neki bili dublji od 100 metara.

Potaknuti pričama o ljepoti sjevernog Velebita i njegovim jamama, na to područje 1990. godine dolaze i slovački speleolozi, članovi Speleokluba Univerziteta Kamenskog (SUK) iz Bratislave. Spuštaju se u već otkrivene jame, ali u obilascima terena u blizini Rossijevog kuka nailaze na snježnicu, gdje zapažaju da se na njezinu „dnu“, sazdanom od leda, počela otvarati mala pukotina. Probijaju se između stijene i leda te ulaze sve do dubine od 157 m, gdje ih zaustavlja drugi veliki ledeni čep. Jami daju ime Punoleda. Tada je ta jama postala najdublja jama sjevernog Velebita.

Ista skupina speleologa (članovi Speleokluba Univerziteta Kamenskog (SUK) iz Bratislave) dolazi i 1992. godine te pronalazi veliki ulaz u jamu na Hajdučkim kukovima. Započinju s istraživanjem i ulaze do 190 metara dubine. Zbog jakih kiša i podzemnih slapova prekidaju istraživanje. Ta jama, koja dobiva radni naziv Manuel I, tada postaje najdublja jama Velebita. Podatke o istraženim jamama predaju hrvatskim speleolozima.

Već 1993. godine hrvatski speleolozi nastavljaju istraživanje te jame pod vodstvom Branka Jalžića i dosežu dubinu od 600 metara, čime ona postaje najdublja jama u Hrvatskoj. Jama dobiva ime Lukina jama, po geologu i dugogodišnjem članu speleološkog društva „Željezničar“ Ozrenu Lukiću – Luki, koji je poginuo na Velebitu u Domovinskom ratu. U sklopu iste ekspedicije, Damir Lacković, Siniša Rešetar i Robert Dado sa skromnom opremom ipak nastavljaju spuštanje dalje, do „dna“ na 1 355 metara dubine, gdje otkrivaju sifonsko jezero. Lukina jama postaje najdublja jama Hrvatske. Jama se fotodokumentira i radi se geološka prospekcija. Te godine hrvatski speleolozi ulaze i u Ledenu jamu, prolaze kroz novonastale pukotine u ledenim čepovima i probijaju se do dubine od 451 metra.

Sljedeće godine nastavlja se istraživanje Lukine jame. U neposrednoj blizini ulaza u Lukinu jamu speleolozi otkrivaju i ulaz u novu jamu. Istraživanjem te nove jame, kojoj daju ime Trojama, spajaju se s Lukinom jamom na dubini od 558 metara. Tada ta jama s dva ulaza dobiva ime Lukina jama –Trojama. Tijekom te speleološke ekspedicije obavljaju se istraživanja u najnižem dijelu jame, na 1 355 metara dubine, u sifonskom jezeru. Speleolozi, ronioci Zoran Stipetić – Patak i Teo Barišić spuštaju se u jezero i preranjaju sifonski kanal u duljini od 57 metara, dubine 6 metara. Ronili su sa skromnom opremom, s malim bocama kisika i mokrim odijelima, u vodi temperature 4 °C. Bio je to uron na najvećoj dubini u nekom speleološkom objektu na svijetu. Preranjanjem sifona i otkrićem višeg ulaza u Trojamu dubina sustava Lukina jama – Trojama povećala se na 1 392 m. Na dnu jezerskog sifona otkriven je još jedan kanal, koji je naznačio mogućnost ulaska u još veću dubinu planine.

Sifon na dnu Lukine jame danas nosi naziv Patkov sifon, u znak sjećanja na Zorana Stipetića – Patka, člana Speleološkog odsjeka PDS „Velebit“, koji je poginuo 1996. godine prilikom testiranja nove ronilačke opreme za daljnja istraživanja sifonskog jezera u Lukinoj jami.

U Lukinoj jami pronalazi se i do tada nepoznata životinjska vrsta, endemska pijavica Croatobranchus mestrovi, koja je danas poznata kao Meštrovljeva pijavica. Pronađene su i mnoge druge vrste faune koja je prilagođena životu u vječnoj tami i vlazi.

Godine 1996. slovački speleolozi probijaju se kroz ledeni čep u jami Xantipa na Vratarskom kuku, a na Malom kuku spuštaju se u „novu“ jamu do 516 m dubine. Jama dobiva ime Slovačka jama.

Iduće godine slovački speleolozi s kolegama iz Speleološkog odsjeka Planinarskog društva Velebita, pod vodstvom Darka Bakšića, ponovno ulaze u Slovačku jamu te se spuštaju do 1 000 m dubine. I u toj je jami pronađena pijavica Croatobranchus mestrovi.

Godine 1997., speleolozi otkrivaju i istražuju novu jamu na Gornjem kuku. Jama dobiva ime Patkov gušt. Njezina je specifičnost potpuna okomica od ulaza do dna, u dubinu do 553 metra. Jama je dobila ime u čast Zorana Stipetića – Patka, speleologa i ronioca u Lukinoj jami.

U narednim godinama speleolozi pored daljnjih istraživanja ranije otkrivenih jama istražuju i nove speleološke objekte. Tako već 1998. godine karlovački speleolozi na Begovačkom kuku otkrivaju jamu Olimp, Slovaci u blizini Crikvene jamu Meduzu i mnoge druge jame. Organiziraju se velike speleološke ekspedicije, često međunarodnog karaktera. Godine 1999. u Slovačkoj jami na dubini od 1 254 m postavljen i najdublji podzemni speleološki logor u Hrvatskoj. Do kraja 2020. godine već je otkriveno 617 speleoloških objekata.

U odabranim se jamama postavlja mjerna oprema za praćenje mikroklimatskih parametara, hidroloških karakteristika i kakvoće voda, uzimaju se uzorci sedimenata za kemijske analize, faune za determinaciju vrsta te se obavlja niz drugih istraživanja.

Za svaki speleološki objekt koji se istražuje speleolozi izrađuju detaljni nacrt u mjerilu 1 : 500, vode zapisnik i bilježe sva opažanja, vrše mikroklimatska mjerenja i mjerenja strukturnih elementa, determiniraju biološke uzorke in situ, prikupljaju uzorke za daljnje analize i dr.