Svjetski dan vjetra slavimo 15.06. pa je prigoda da malo razmislimo o buri.

Jeste li ikada doživjeli panoramski pogled s Velike kose na sjevernom Velebitu koji tokom sunčanog dana izgleda tako mirno, zar ne? Ali baš ovdje, na ovim surovim, kamenim liticama koje ponosno stoje iznad Jadranskog mora, svjedočimo jednom od najfascinantnijih i najnasilnijih klimatskih spektakla na našem planetu. Svjedočimo rođenju Bure. Da bismo uistinu razumjeli što se ovdje događa, moramo se odmaknuti od onoga što vidimo očima i razmišljati o samoj prirodi materije. Moramo razmišljati o molekulama plina. Tamo, duboko u kopnenom zaleđu, iza ovih planina, nalazi se golema, hladna masa zraka. U njoj su molekule stisnute, spore i teške. Oni stvaraju zonu visokog tlaka.

A ovdje, tik iznad toplog mora, priča je potpuno drugačija. Molekule su uzbuđene, tople i raštrkane. Zakoni fizike koji upravljaju cijelim našim svemirom ne trpe ovakvu vrstu neravnoteže. Razlike u toplini su zapravo razlike energija koje teže ravnoteži.

I tada se događa nešto čudesno.

Ta golema, hladna masa zraka počinje se prelijevati preko planinskih vrhova. Zapravo, ona doslovno pada. Zbog svoje ogromne gustoće i težine, pod utjecajem same gravitacije, taj se hladni zrak ruši niz ove strme padine. To je katabatički vjetar – čista gravitacijska energija pretvorena u gibanje. No, prava čarolija fizike krije se kada se te zračne mase sliju ovim uskim planinskim prijevojima prema moru. Kada ta nezamisliva količina zraka stigne do uskih kanala u stijenama, događa se nešto što nazivamo Venturijev efekt. Isti onaj zakon hidrodinamike koji omogućuje modernim zrakoplovima da polete, ovdje pretvara vjetar u jureću neman. Zrak se stišće, a njegova brzina eksplodira.

A kada taj zrak udari o stijene, on se kida. Stvara se turbulencija. Zato bura ne puše jednolično. Ona puše na udare, u moćnim refulima koji mogu doseći brzine veće od dvije stotine kilometara na sat. To je kinetička energija u svom najčišćem, najsirovijem obliku. Kada stojite ovdje na buri, vi ne osjećate samo vjetar. Vi osjećate zakone termodinamike i gravitacije kako djeluju u stvarnom vremenu, oblikujući krajolik i podsjećajući nas koliko je naš planet živ, dinamičan i predivan.

Fascinantna je ta divlja snaga bure, ali je zapravo njezina istinska ključna važnost leži u onome što ona čini samoj strukturi morske vode, posebice tu na sjevernom Jadranu gdje je bura najučestalija.

Sjeverni je Jadran je izuzetno plitak, zatvoren i stiješnjen. Kada zimi bura udari u tu plitku vodenu masu, događa se nešto izvanredno. Hladan i suh vjetar uzrokuje dramatično, ekstremno isparavanje i hlađenje površinskog sloja mora. Kako voda isparava, sol ostaje. Gubitak topline i nagli porast saliniteta drastično povećavaju gustoću vode. Na tom plitkom sjevernom dijelu Jadrana nastaje sjevernojadranska gusta voda (NAddW), jedna od najgušćih vodenih masa u cijelom Sredozemlju.

Prema zakonima gravitacije, ta novonastala, teška i hladna voda ne može ostati na površini. Ona ponire prema dnu i počinje svoje epsko putovanje prema jugu. Poput goleme podvodne rijeke, ona klizi niz padine jadranskog bazena, puneći usput duboke jame poput Jabučke, te na koncu istječe kroz Otrantska vrata u Jonsko more. Ovaj proces pokreće cjelokupnu termohalinsku cirkulaciju Jadrana. Bura je, slikovito rečeno, eolsko srce koje pumpa i gura morska strujanja, tjerajući topliju vodu s juga da struji prema sjeveru duž istočne obale.

Što je još važnije, ta gusta voda sa sjevera sa sobom u mračne, duboke slojeve Jadrana nosi goleme količine kisika. Bez tog poniranja koje bura inicira, duboki slojevi mora ostali bi odsječeni opskrbe svježim kisikom.

A što se događa s onim dijelovima Jadrana koji nisu pod izravnim utjecajem bure?

U tim zavjetrinskim zonama i južnijim predjelima, gdje bura ne uspijeva ohladiti i promiješati vodeni stupac, fizikalna slika se dramatično mijenja. Tamo izostaje vertikalna konvekcija. Bez burina brutalnog miješanja, uspostavlja se jaka stratifikacija – more se slojevito dijeli na topliji, lakši površinski sloj i hladniji donji sloj. U takvim izoliranim džepovima, zbog nedostatka dinamike i dotoka svježe, kisikom bogate vode s površine, dubinski ekosustavi postaju ranjivi, tromi i podložni stagnaciji.

Bura je, stoga, ultimativni arhitekt jadranskog života. Ona povezuje planinske vrhove, plitka sjeverna mora i najdublje ponore u jedan veličanstven, samoodrživi termodinamički sustav. Bez njezine divlje snage, Jadran bi bio tek biološki siromašan, stratificiran i polumrtav zaljev.

A također, suši nam rublje, a i pokoji pršut i kobasice.