Dok gledam noćno nebo zavaljen u sag satkan od planinskih trava na Velikoj kosi, odmah nasuprot planinarskog doma na Zavižanu, vidim svemir pun reda i ljepote. No kad pogledam naš planet, posebno planine, vidim nešto gotovo jednako nevjerojatno. Vidim biološku raznolikost. Sve biološko na našem planetu je zapravo nevjerojatno jedinstveno i posebno. Koliko god bila velika Kumova slama i koliko god se čuda skrivalo u čitavom Svemiru, nigdje još nismo pronašli ništa slično životu kakav postoji ovdje. Postoje svjetovi sazdani od dijamanata, planeti na kojima pada staklena kiša i asteroidi bogatiji vrijednim metalima nego li možemo zamisliti, a ipak jedna od najrjeđih i najvrjednijih tvari u Svemiru zapravo je obično drvo. Ono, stvoreno biologijom, postoji samo na našoj planeti.

Danas je međunarodni Dan biološke raznolikosti kada baš to slavimo i obilježavamo. Pa zašto je to bitno? Zato što život na Zemlji nije samo slučajnost. On je rezultat milijardi godina prilagodbi, a sada se nalazi pred najvećim izazovom, klimatskim promjenama.

Planine su posebne po pitanju biološke raznolikosti i ključne za njeno očuvanje. Fizika nam kaže da temperatura opada s nadmorskom visinom i to otprilike 6.5 stupnjeva Celzija svakih tisuću metara. Zvuči malo, ali za vrste koje bježe od suša i vrućina, to je razlika između opstanka i nestanka. Planine su refugiji – utočišta. Kako se nizine zagrijavaju, biljke i životinje migriraju sjevernije prema geografskoj širini i prema gore s obzirom na nadmorsku visinu. Migracija, bila sezonska ili trajna, urođeni je mehanizam kojim se svi zemaljski organizmi bore s klimatskim promjenama. Oni instinktivno traže povoljnije uvjete. A planinski lanci poput  Velebita pružaju im upravo to, vertikalni prolaz prema sigurnosti.

Čitavi Dinaridi su, zapravo, kralježnica biološke raznolikosti jugoistočne Europe. Kralježnica koja glavu čuva živom. Protežu se stotinama kilometara, a njihova vapnenačka podloga upija vodu poput ogromnog prirodnog spremnika. Karakteristike krša i njegovo specifično propuštanje vode izravno oblikuju jedinstvene i ekstremne životne uvjete. To rezultira iznimno visokom biološkom raznolikošću i velikim brojem endema. Brzo poniranje vode u krško podzemlje stvara izolirana špiljska staništa koja su Dinarski krš učinila svjetskim središtem podzemne bioraznolikosti i endemizma. Istovremeno, ekstremne izmjene sezonskih poplava i suša na površini prisiljavaju floru i faunu na razvoj jedinstvenih evolucijskih prilagodbi. Dodatno, stabilni podzemni uvjeti služe kao klimatska utočišta za prastare vrste. U svijetu koji postaje sve sušlji, to je ključno. No unutar tog sustava postoji jedno mjesto koje fascinira, a to je Velebit.

Zašto? Zato što je to jedna od najgušće naseljenih točaka biološke raznolikosti u Europi. Više od 3200 vrsta biljaka na relativno malom području. To je više vrsta nego ih ima polovica Europe. Endemi koji ne rastu nigdje drugdje na planetu. To je, reklo bi se, jedinstvena konfiguracija u prostoru i vremenu, to su evolucijski eksperimenti koji su uspjeli. Kad temperaturne krivulje rastu a obrasci padalina se mijenjaju, Velebit postaje zadnje utočište za vrste koje nemaju kamo dalje. Tu je biosfera najdeblja i proteže se kilometrima iznad najviših vrhova i kilometrima u njegovom podzemlju. Tu život buja.

Prema zakonima termodinamike, priroda teži ka entropiji, neredu. No život se, začudo, organizira. Upravo na mjestima poput Velebita vidimo kako se složeni sustavi odupiru kaosu, privremeno, ali dojmljivo. Naša je odgovornost, kao vrste koja razumije te zakone, da im to omogućimo. I možda je baš to naša svrha i uloga u ovom sustavu života?

Čuvati  Velebit znači čuvati laboratorij života, odnosno čuvati koridor nade u vremenu ubrzanih promjena. Jer, kad se jednom biološka raznolikost izgubi, oporavlja se samo nakon kozmoloških vremenskih skala. A za to, priznajte, niti kao vrsta nemamo vremena.

Zato ovaj dan nije samo slavlje. On je podsjetnik. Fizika nas uči da entropija pobjeđuje na dugi rok, ali dok trajemo, možemo birati između kaosa i reda očuvanjem te ljepote. A planine su tu da nas podsjete da još uvijek možemo birati ovo drugo.

Gledajući noćno nebo na Velikoj kosi i čitav Kvarnerski zaljev ispod pokrivača od zvijezda i galaksija, čini mi se kao da kao čovječanstvo plutamo na spasonosnom čamcu u oluji klimatskih promjena i kako čuvajući biološku raznolikost istovremeno čuvamo i sebe same.

D.K.

Foto: I. Vukušić