JAME SJEVERNOG VELEBITA

Skriven duboko u podzemlju nalazi se još jedan krški svijet, svijet podzemnih krških oblika, jama i špilja.

 

Stoljećima su ulazi u planinske dubine Velebita bili obavijeni velom tajni, izazivali su strah,alii poštovanje stanovnika. Zaklonjeni od sunca ili smješteni na osojnim stranama vrtača ili padina,ulazi u jame i špiljezadržavali su najvrjednije blago – vodu u obliku snijega i leda i u najtoplijim mjesecima godine, kada je planina bila suha, bez oborina.

Spuštanje u duboke vrtače i ulaz u nepoznato, bez znanja, vještina i speleološke opreme, bio je kroz povijest izuzetno opasan i za mnoge poguban pothvat.

• Ulaz u Sirenu, foto: D.Paar Ulaz u Sirenu, foto: D.Paar
• Xantipa, foto: B. Šmida Xantipa, foto: B. Šmida
• Ulaz u jamu Riđa napast, foto: Dalibor Paar Ulaz u jamu Riđa napast, foto: Dalibor Paar
• Ulaz u Varnjača, foto: D. Paar Ulaz u Varnjača, foto: D. Paar
• ulaz u Lounge Bar, foto: Mario Olsavsky ulaz u Lounge Bar, foto: Mario Olsavsky
• Patuljkova spilja, foto: Vinka-Dubovečak Patuljkova spilja, foto: Vinka-Dubovečak
• Ulaz u jamu Pozoj, foto: Tibor Bali Ulaz u jamu Pozoj, foto: Tibor Bali
• Ulaz u Vukušić snižnicu, foto: SO PDS Velebit Ulaz u Vukušić snižnicu, foto: SO PDS Velebit
•  

 

SPELEOLOGIJA

Speleologija je znanstvena disciplina koja se bavi proučavanjem podzemnih krških reljefnih oblika, a ljudi koji ih istražuju nazivaju se speleolozi.

Danas je područje NPSV uvršteno u najzanimljivijespeleološke lokalitete svijeta, isključivozahvaljujući entuzijazmu i hrabrosti speleologa.

Oni su rasvijetlili mnoge tajne te planine. Ulazeći duboko u njezinu utrobu i istražujući podzemne kanale, vodene tokove i jezera, geološku građu i klimatološke prilike, otkrivajući do tada nepoznate životinjske vrste, speleolozi su doprinijeli povećanju znanja, ali i svijesti o krhkosti i ljepotitog veličanstvenog podzemlja.

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
•  

Temeljem tih znanja o kršu i krškom podzemlju, svaki čovjek danas ima zadatak čuvati ga od svakog onečišćenja. Podzemlje planine čuva najdragocjeniji dar – vodu.

Velik brojspeleoloških objekata na području Parka, posebice u strogom rezervatu Hajdučkih i Rožanskih kukova,to područje čini posebnim lokalitetom. Zaključno s 2020. godinom otkriveno je više od600 speleoloških objekata, od kojih prevladavaju jame. Njih četiri dublje su od 1.000 m. Gustoća speleoloških objekata, velike duljine vertikala, podzemni sifoni i jezera te endemična špiljska faunato su područje, koje se proteže na svega 12 km²,doveliu sam vrh svjetske krške morfologije.

Jame su speleološki objekti s vertikalnim ili strmo nagnutim kanalima ukupnog nagiba većeg od 45°, dok su špilje objekti s horizontalnim ili blago nagnutim kanalima.

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
•  

 

POVIJEST ISTRAŽIVANJA VELEBITSKOG PODZEMLJA

 

Prvi pisani tragovi o jamama Velebita datiraju iz 18. stoljeća, kada se prvi put ucrtavaju na topografske karte. U to vrijeme pojava jama povezivala se s jakim sjeveroistočnim vjetrovima koji su puhali niz velebitske padine. Smatralo se da vjetrovi nastaju u dubokim jama.

Sljedeća istraživanja jama na području sjevernog Velebita opisana su u Planinarskom vodiču iz 1929.godine, u kojem se navodi istraživanje jama Varnjače, Crikvene i Hajdučke špilje.

Krajem 1960-ih godina na područje Sjevernog Velebita dolaze članovi Speleološkog odsjeka Planinarskog društva Željezničar iz Zagreba te istražuju jame u Lomskoj dulibi i Rožanskim kukovima. Tom prilikom istraživali su i Ledenu jamu u Lomskoj dulibi i spustili se do ledenog čepa na dubini od 58 metara.

Istraživanja se nastavljaju 1980. godine, kada dolaze članovi spomenutog društva i Speleološkog društva Ursus spelaeus iz Zagreba. Tom prilikom otkrivajujamu duboku143 metra, koja je tada postala najdublja jama sjevernog Velebita. Prozvali su je Jama 22. Pored tog otkrića istražuju još 10‑ak podzemnih objekata, od kojih su neki bili dublji od 100 metara.

Potaknuti pričama o ljepoti sjevernog Velebita i njegovim jamama, na to područje 1990. godine dolaze i slovački speleolozi, članovi Speleokluba Univerziteta Kamenskog (SUK) iz Bratislave.Spuštaju se u već otkrivene jame, ali u obilascima terena u blizini Rossijevog kuka nailaze na snježnicu,gdje zapažaju da se na njezinu „dnu“,sazdanom od leda, počela otvarati mala pukotina. Probijaju se između stijene i ledate ulaze sve do dubine od157 m, gdje ih zaustavlja drugi veliki ledeni čep. Jami daju ime Punoleda. Tada je ta jama postala najdublja jama sjevernog Velebita.

Ista skupina speleologa dolazi i 1992. godine te pronalazi veliki ulaz u jamu na Hajdučkim kukovima. Započinju s istraživanjem i ulaze do 190 metara dubine. Zbog jakih kiša i podzemnih slapova prekidaju istraživanje. Ta jama, koja dobiva radni naziv Manuel I, tada postaje najdublja jama Velebita. Podatke o istraženim jamama predaju hrvatskim speleolozima.

Već 1993. godine hrvatski speleolozi nastavljaju istraživanje te jame pod vodstvom Branka Jalžića i dosežu dubinu od 600 metara, čime to postaje najdublja jama u Hrvatskoj. Jama dobiva ime Lukina jama, po geologu i dugogodišnjem članu speleološkog društva „Željezničar“ Ozrenu Lukiću – Luki, koji je poginuo na Velebitu u Domovinskom ratu. U sklopu iste ekspedicije, Damir Lacković, Siniša Rešetar i Robert Dado sa skromnom opremomipak nastavljaju spuštanje dalje, do „dna“ na 1.355 metara dubine, gdje otkrivaju sifonsko jezero. Lukina jama postaje najdublja jama Hrvatske. Jama se fotodokumentira i radise geološka prospekcija. Te godine hrvatski speleolozi ulaze i u Ledenu jamu, prolaze kroz novonastale pukotine u ledenim čepovima i probijaju se do dubine od 451 metra.

Sljedeće godine nastavlja se istraživanje Lukine jame. U neposrednoj blizini ulaza u Lukinu jamu speleolozi otkrivaju i ulaz u novu jamu. Istraživanjem te nove jame, kojoj daju ime Trojama,spajaju se s Lukinom jamom na dubini od 558 metara. Tada ta jama s dva ulaza dobiva imeLukina jama –Trojama.Tijekom te speleološke ekspedicije obavljaju se i istraživanja u najnižem dijelu jame, na 1.355 metara dubine, u sifonskom jezeru.Speleolozi, ronioci Zoran Stipetić – Patak i Teo Barišić spuštaju se u jezero i preranjaju sifonski kanalu duljini od57 metara i dubine6 metara. Ronili su sa skromnom opremom, s malim bocama kisika i mokrim odijelima, u voditemperature 4 °C. Bio je to uron na najvećoj dubini u nekom speleološkom objektu na svijetu. Preranjanjem sifona i otkrićem višeg ulaza u Trojamudubina sustava Lukina jama – Trojama povećalase na 1.392 m.Na dnu jezerskog sifona otkriven je još jedan kanal, koji je naznačio i mogućnost ulaska u još veću dubinu planine.

Sifon na dnu Lukine jame danas nosi naziv Patkov sifon, u znak sjećanja na Zorana Stipetića – Patka, člana Speleološkog odsjeka PDS „Velebit“, koji je poginuo 1996. godine prilikom testiranja nove ronilačke opreme za daljnja istraživanja sifonskog jezera u Lukinoj jami.

U Lukinoj jami pronalazi se i do tada nepoznata životinjska vrsta, endemska pijavica Croatobranchus mestrovi, koja je danas poznata kao Velebitska pijavica. Pronađene su i mnoge druge vrste faune koja je prilagođena životu u vječnoj tami i vlazi.

Godine 1996. slovački speleolozi probijaju se kroz ledeni čep ujami Xantipana Vratarskom kuku, a na Malom kuku spuštaju se u „novu“ jamu do 516 m dubine.Jama dobiva ime Slovačka jama.

Iduće godine slovački speleolozi s kolegama iz Speleološkog odsjeka Planinarskog društva Velebit,pod vodstvom Darka Bakšića,ponovno ulaze u Slovačku jamu te se spuštaju do 1.000 m dubine. I u toj je jami pronađena pijavica Croatobranchus mestrovi.

Godine 1997., speleolozi otkrivaju i istražuju novu jamu na Gornjem kuku. Jama dobiva ime Patkov gušt.Njezina je specifičnost potpuna okomica od ulaza do dna, u dubinu do 553 metra. Jama je dobila ime u čast Zorana Stipetića – Patka, speleologa i ronioca u Lukinoj jami.

U narednim godinama speleolozi pored daljnjih istraživanja ranije otkrivenih jama istražuju i nove speleološke objekte. Tako već 1998. godine karlovački speleolozi na Begovačkom kuku otkrivaju jamu Olimp, Slovaci u blizini Crikvene jamu Meduzu i mnoge druge jame. Organiziraju se velike speleološke ekspedicije, često međunarodnog karaktera.Tako je već 1999. u Slovačkoj jami na dubini od 1.254 m postavljen i najdublji podzemni speleološki logor u Hrvatskoj.

U odabranim se jamama postavlja mjerna oprema za praćenje mikroklimatskih parametara, hidroloških karakteristika i kakvoće voda, uzimaju se uzorci sedimenata za kemijske analize, faune za determinaciju vrsta te se obavlja niz drugih istraživanja.

Zaključno s 2020. godinom, na prostoru Nacionalnog parka Sjeverni Velebit otkriveno je i istraženo 617 speleoloških objekata, od kojih je više od 95 % jama.Neke su od njih prema svojim morfološkim i mikroklimatskim karakteristikama, kao i prema broju endemičnih životinjskih vrsta, uvrštene među najznačajnije speleološke objekte svijeta.

Za svaki speleološki objekt koji se istražuje speleolozi izrađuju detaljni nacrt u mjerilu 1:500, vode zapisnik i bilježe sva opažanja, vrše mikroklimatska mjerenja i mjerenja strukturnih elementa, determiniraju biološke uzorkein situ,prikupljaju uzorke za daljnje analize i dr.

• 
• 
• 
• 
•  

 

NAJPOZNATIJE JAME NACIONALNOG PARKA SJEVERNI VELEBIT

 

1. LUKINA JAMA – TROJAMA

Sustav Lukina jama –Trojama nalazi se na Hajdučkim kukovima;ulaz je u Lukinu jamu na 1.438 mnv, a u Trojamu na 1.475 mnv. Dubina je jame 1.431 metar, a trenutačno je 16. po dubini u svijetu.

Prema morfološkim karakteristikama, Lukina jama – Trojama ulazi u skupinu jama koljenastog tipa.

Tijekom istraživanja 2011. godine, u jamskom sustavu Lukina jama – Trojama ustanovljena je prisutnost leda do dubine od 560 m ispod razine današnjih ulaza, što je trenutačno lokacija s najdublje zabilježenim ledom u speleološkim objektima na svijetu. S ciljem utvrđivanja gornje starosti ledaizvedeno je datiranje ostataka drveta pronađenih u ledu 2011. godine na 120 m i 160 m dubine. Analize uzoraka pokazale su gornju starost od 410 ± 75 godina.

S tim podacima mogu se usporeditii podaci iz 2012. godine, kada je utvrđivana starost uzoraka drveta uzetih iz leda s dubine od 50 metara u Ledenoj jami u Lomskoj dulibi. Analizom starosti dobiven je podatak od 525 ± 40 godina, što je u popriličnoj korelaciji s rezultatom iz Lukine jame i ukazuje na povezanost paleoklimatskih uvjeta u jamama na Velebitu.

Otkriće siga na većim dubinama u Lukinoj jami, na 945 metara, također je bilo značajno. Njihovim datiranjemutvrđena je starost do 50.300 ± 1.100 godina.

Jednogodišnja istraživanja mikroklimatskih uvjeta pokazala su izuzetnu stabilnost mikroklimatskih uvjeta na većim dubinama, dok su na manjim dubinama u posljednjih20 godina u jamama sjevernog Velebita zabilježene značajne promjene u količinama ledenih naslaga; to je još jedna potvrda recentnih klimatskih promjena.

Lukina jama – Trojama poznata je i po istraživanjima dubokih sifonskih jezera.Prvi uron odvio se 1994. godine, kada su Zoran Stipetić – Patak i Teo Barišić preronili 157 metara sifona. Istraživanja su nastavljena 2010. godine, kada su ronioci Ivica Ćukušić i Robert Erhardt zaronili 135 m u duljinu i 21 m u dubinu. Tijekom nastavka ekspedicije Branko Jalžić zaronio je još dalje u potopljeni kanal 40 m u dubinu. Vedran Jalžić i Petra Kovač Konradspuštaju se i preranjaju sifon2013. godine.Zaronili su 20 m dublje, na temelju čegadubina Lukine jame sada iznosi 1.431 m. Tom prilikom napravljen je detaljan topografski nacrtu mjerilu 1:500 i snimljen video materijal, prikupljena fauna i uzorci sedimenta za analizu, u jednoj od tada najzahtjevnijih ekspedicija u svijetu.

SustavLukine jame – Trojame tektonski je predisponiran, nastao je korozijskim i erozijskim djelovanjemvode. Veći dio jame ima meandarske karakteristike, što upućuje na veću količinu vode u povijesti od današnje. S povećavanjem dubine rastao je udio erozije u ukupnom procesu trošenja te su vidljive brojne erozijske forme, posebno vrtložni lonci. Na samom dnu razvijeni su i horizontalni sifonski kanali, iz kojih su uzeti uzroci sedimenta koji su pokazali povezanost sifona s Markovim ponorom i rijekom Likom.

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
•  

 

2. SLOVAČKA JAMA

Slovačka jama nalazi se na Malom kuku, na 1.520 mnv. Otkrivena je 1995. godine. Trenutačno je istražena do dubine od 1.324 m. Druga je po dubini jama u Hrvatskoj.

Jamaje kompleksne morfologije, ima izrazitu razgranatost kanala, česte izmjene horizontalnih i vertikalnih dijelova, koljenastu te djelomično i etažnu morfologiju. Najdublji su dijelovi jame horizontalni kanali, od kojih su neki hidrološki aktivni.

Analiza siga prikupljenih iz jamepokazala je starost od 37.000 godina. U jami je otkrivena i velika populacija pijavice (Croatobranchus mestrovi) te mnoge druge životinjske vrste.

Detaljnija istraživanja u dubinu godinama je sprječavala premala širina kanala i sifonsko jezero na samom dnu jame. Unatoč tome, 2019. godine speleolozi su s opremom uspjeli proći uske kanale do jezerskog sifona na dubini od 1.320 metara. Tada je speleoronioc Branko Jalžić uspio zaroniti 4 metra u dubinu i 10 metara u duljinu sifonskog kanala.

Daljnje napredovanje spriječio je uzak kanal koji je onemogućio prolazak opreme. Perspektiva za prolazak postoji, ali u budućnosti samo s opremom prilagođenom morfologiji potopljenog kanala. Slovačka jama tim se speleouronom pomaknula na 28. mjesto najdubljih jama svijeta.

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
•  

 

3. NEDAM

Jama Nedam nalazi se u jugoistočnom dijelu Hajdučkih kukova, zapadno od Golubića, na 1.430 mnv. Otkrivena je 1997. godine. Trenutačno je istražena do dubine od 1.226 m i nalazi se na trećem mjestu najdubljih jama Hrvatske.

Jama Nedam kompleksna je jama, građena od niza kratkih vertikala i niza kosih meandara. Tehnički je vrlo zahtjevna za istraživanje zbog naglih suženja kanala, koji su karakteristika te jame.

U oblikovanju jame, uz tektonsku predisponiranost, najvažniju ulogu odigrala je mehanička snaga vode.

Jama je dobila ime Nedam po događaju koji se zbio u samoj jami. Kako je jama građena od vrlo uskih i gotovo neprohodnih kanala, na dubini od 315 metara jedan je speleolog zaglavio u suženju meandra, iz kojeg nije više mogao samostalno izaći. Kolege koji su se zatekli u jami pomagali su mu da se izvuče. Izvlačenje je trajalo puna tri sata. Jama je po tom događaju dobila ime Nedam jer su speleolozi uvidjeli da jama ne dopušta daljnje napredovanje. Međutim, u sljedećim ekspedicijama, uz veliku upornost i trud, speleolozi su ipak uspjeli proći tim suženjem na 315. metru dubine i ući u novu kosu vertikalu duljine 247 metara, iz koje su dalje napredovali prema dnu jame.

Kada su stigli u blizinu najniže točke, speleologe je dočekalo sifonsko jezero. Istraživanje sifona odvijalo se tijekom ekspedicije 2020. godine, kada je u sifon uronila Jenny Barnjak,u dubinu od 6 m i duljinu 35 m. Iza tog dijela sifona, u suhom dijelu – „zračnom džepu“, zabilježila je nastavak sifona. Uranjanje u sifon bio je još jedan važan događaj u speleoronjenju i istraživanju dubokih jama.

U jami su zabilježene mnoge vrste faune. Posebna je zanimljivost jame pronalazak velebitske pijavice u plićim dijelovima jame, što nije slučaj u ostalim dubokim jamama, gdje je ta vrsta zabilježena na puno većim dubinama. U jami je zabilježena jaka cirkulacija zraka, kao i špiljski ukrasi po zidovima kanala – koraloidi.

• 
• 
• 
• 
• 
• 
•  

 

4. VELEBITA

Sustav Velebita – Dva javora nalazi se na Rožanskim kukovima, u blizini Crikvene – Velebita na 1.550 mnv i Dva javora na 1.557 mnv. Sustav jama otkriven je 2003. godine. Trenutačno je istražena do dubine od 1.026m i četvrta je jama po dubini u Republici Hrvatskoj.

Jama ulazi u kategoriju koljenastog tipa jame. Kompleksne je morfologije do 228 m dubine, gdje se spaja s kanalom jame Dva javora, čiji se ulaz nalazi u neposrednoj blizini ulaza u Velebitu. Sustav tih dviju jama dobiva ime Velebita – Dva javora. Na spoju Velebite i Dva javora ulazi se u dugu vertikalu od 513 metara, koja dobiva naziv vertikala Divke Gromovnice. To je najdulja unutarnja vertikala na svijetu.Od 105. metra dubine, daljnjih stotinu metara ta vertikala eliptičnog promjera zadržava veličinu od pretežito 8 x 3 metra. Nakon 210. metra dubine širi se do dimenzija 40 x 15 metara i taj promjer zadržava sve do dna. Jama završava ogromnom dvoranom, nazvanom Podzemljarova dvorana, dimenzija 70 x 60 metara, na 1.026 metara dubine.

U jami je snimljen polusatni film o ekspediciji, prikupljen je biološki materijal te su obavljena fizikalna i kemijska mjerenja.

U prikupljenom materijalu utvrđeni su brojni troglobiontni organizmi, među kojima se ističu sitni pužići iz roda Zospeum, brojni kopneni jednakonožni rakovi, dvojenoge iz roda Haasia, lažištipavci iz roda Neobisium te brojni skukuni i kornjaši iz rodova Astagobius i Speleodromus. Možda najvažniji nalazi prikupljeni u jami Velebita jesu najveća kolonija endemskih špiljskih pijavica vrste Croatobranchus mestrovi (velebitske pijavice) te jedan jedini primjerak troglobiontnog lažipauka, najvjerojatnije iz roda Hadzinia.

• 
• 
• 
• 
• 
• 
•  

 

5. MEDUZA

Meduza se nalazi na Rožanskim kukovima, na 1.600 mnv. Otkrivena je 1999. godine.

Ulaz u jamu jedva je zamjetljiv. Nalazi se na dnu vrtače, na sjecištu pukotina.Dubinaje jame 706 metara. Jama je poznata po duljini unutarnje vertikale od450 metara, što ju smješta na drugo mjesto dubokih unutarnjih vertikalana svijetu. Prvo mjestozauzima vertikala Divke Gromovnice u jami Velebiti.

Prema morfološkim karakteristikama Meduza je jama koljenastog tipa. Karakterizira ju više vertikala iz koje se račvaju meandri koji ulaze u manje trošne stijene. Meandri su manjih širina, često vrlo uski, eliptičnog oblika s tragovima fluvijalne erozije. Na njihovu ulazu, uslijed nagle promjene energije vode, nastale suženjem kanala i promjenom smjera vodenog tokate stvaranjem virova i posljedično destrukcijskog djelovanjavode i kamenog materijala u vodenom toku, dolazi do formiranja vrtložnih lonaca. U nekim meandrima dolazi i do usijecanja vodenog toka prema dolje te preoblikovanja meandra u kanjonski tip kanala.

Najdulja vertikala u jami duga je 450 metara i naziva se Bojim bojim. Spušta se do dubine od 679 metara. Paralelno s tom vertikalom, na dubini od 570 metara, preko zasutog kanala ulazi se u paralelnu vertikalu dugu 136 metara, koja doseže najdublju danas poznatu točku jame na 706 metara dubine. Vertikala završavavelikom dvoranom dimenzija 20x50 m.

U jami su rađena geološka i biološka istraživanja. Prikupljena je i determinirana fauna koja je u pravilu troglobiontna, potpunoprilagođena podzemnim uvjetima, bez pigmenta i osjetila vida. Determiniran je rod puževa iz rodaZospeus, rod jednakonožnih rakova Alpionicsus, dvokrilci, lažipauci i dr.

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
•  

 

6. PATKOV GUŠT

Ulaz u jamu Patkov gušt smješten je u ponikvi na Gornjem kuku, na visini od 1.450 mnv.

Jama je otkrivena 1997. godine i istražena do dubine od 553 m. Ono što ju izdvaja među speleološkim objektima jestkontinuirana vertikala koja se pruža od ulaza do dna. Po duljini te vertikale na drugom je mjestu popisa jama s najvećim vertikalama svijeta.

Jama je jednostavne morfologije, ali zidovi jame,kao i naslage snijega i leda u jami, čine ju izuzetno zahtjevnom za istraživanje.

Napredovanje u jamu odvijalo se prolazomkroz uske pukotine između leda i snijega sve do dubine od 105 metara, gdje je zabilježeni najuži prolaz dimenzija2 x 1,5 metara. Zbog topljenja leda i snijega izraženo je kapanje vode, koje se s dubinom pojačava. Do dubine od 300 metara stijene su potpuno ili djelomično prekrivene ledenom prevlakom pa topljenje i odlamanje blokova leda predstavlja stalnu opasnost.

Promjer jame veličine 20-ak metara nastavlja se od 130. metra dubine sve do dna, gdje jama završava velikom dvoranom dimenzija 40 x 30 metara.Na sjevernoj strani dvorane nalazi se najniža točka jame, gdje je usječen plitak kanal kojim se voda procjeđuje kroz blato i kamenjete odlazi dalje u dubinu planine.

• 
• 
• 
• 
•