Zamislite trenutak: prije 66 milijuna godina, asteroid širok deset kilometara udario je u ovaj planet. Atmosfera se zapalila, oceani zakiselili, a dinosauri – vladari Zemlje – nestali su u geološkom trenu. A ipak, život se nije predao. Iz pepela su niknuli sisavci, iz ledenih pustinja izrasle su šume, a koraljni grebeni ponovno su zablistali u tropskim morima. Ili zamislite najveće permsko izumiranje koje se dogodilo prije otprilike 252 milijuna godina. To je bila najveća katastrofa u povijesti Zemlje u kojoj je nestalo više od 95% morskih i 70% kopnenih vrsta. Oporavak života trajao je više od 10 milijuna godina.

Život na Zemlji otporan je do nevjerojatnosti. Preživio je kozmičke sudare, radijaciju koja je mijenjala DNK, ledena doba koja su zaledila cijele kontinente, tektonske katastrofe koje su kidale koru planeta, globalni vulkanizam, tsunamije više od planina, potrese koji su premještali rijeke, pa čak i promjene magnetskih polova. U četiri milijarde godina evolucije, život je pronašao put – u dubokom oceanu, u vrelim izvorima, pod kilometrima leda.

A neka bića otišla su još dalje. Uzmite dugoživce (tardigrade – vodene medvjede), mikroskopske čudake koji prežive apsolutni vakum svemira, zračenje koje bi nas ubilo u sekundi, temperature blizu apsolutne nule i one iznad vrelišta vode. Oni jednostavno presuše, uđu u stanje nalik smrti i čekaju – desetljećima – dok ih kap vode ne vrati u život. Ili pogledajte golog slijepaša (Heterocephalus glaber): ta ružičasta, naborana zvijer gotovo nikad ne oboli od raka, živi deset puta duže od običnog miša, a njezino starenje je toliko sporo da znanstvenici sumnjaju da za nju Darwinova evolucija – barem ono što znamo o starosti i bolestima – jednostavno ne vrijedi. Kao da su pronašli prolaz izvan igre prirodnog odabira. Vrste nekih spužvi mogu živjeti i dulje od 10 000 godina. Vulkanski puž živi oko termalnih izvora te u svoje tijelo ugrađuje željezo te je prilagođen nezamislivim tlakovima i visokim temperaturama. Ovo su samo neki primjeri nevjerojatne lepeze manifestacije života unutar naše biosfere koji dijelimo sa svim bićima.

Ali mi, ljudi? Mi smo druga priča.

Ne možemo živjeti u morima a ona zauzimaju 70% površine našeg planeta. Bez tehnologije ne možemo opstati u pustinjama, na polovima ili na visinama gdje zrak postaje rijedak. Naš je životni prostor je iznenađujuće malen: tanki sloj atmosfere između razine mora i nekoliko tisuća metara nadmorske visine, područje s tekućom vodom, blagom temperaturom i tlom koje rađa hranu. Cijeli naš opstanak ovisi o tom krhkom, zelenom prstenu koji okružuje planet, onom istom prstenu koji mijenjamo, zagađujemo i pregrijavamo.

Nije stoga pitanje hoće li Zemlja preživjeti. Hoćemo li mi, to je pitanje. Jer dok su tardigradi i goli slijepaš poput bioloških besmrtnika i superjunaka iz znanstveno fantastičnih maštarija, mi smo samo gosti na biološkoj pozornici. Tu smo kao krhka vrsta samo nekih 300 000 godina i moramo postojati još barem 100 000 godina da bismo mogli reci da smo nadživjeli neandertalske ljude koje često smatramo manje savršenom rođakom. Homo erectus je postojao 2mil. godina, Homo heidelbergiensis 400 000 godina. Iako danas dominiramo planetom, u usporedbi s našim pretcima smo tek početnici. Čuvati okoliš nije idealizam – to je najracionalniji čin opstanka. To je napor za osiguranje kontinuiteta postojanja ljudske vrste. Ovog Međunarodnog dana zaštite okoliša, prisjetimo se da naš dom nije čitav planet. Naš dom je osjetljiva uska zona na njegovoj površini. I na nama je da je sačuvamo, ne zbog Zemlje – ona će se snaći, već zbog nas.