Ulaz Babić Siča: zatvoreno

Biljke

Biljke

Zbog posebnog položaja Velebita, na njega utječu različite klime i geografska područja, što se ogleda u flori ili biljnom svijetu koji ga obrasta. Tako na Velebitu žive biljke iz primorskog, kontinentalnog i planinskog biljnog svijeta. Vrste koje pripadaju nekom području nazivaju se flornim elementima. Među biljkama Sjevernog Velebita česti su borealni (sjeverni) i arkto-alpski (sjeverno-alpski) florni elementi. Raspored vrsta u kojem u sjevernim krajevima i na vrhovima planina rastu iste ili blisko srodne vrste nastao je zbog oledbi, razdoblja u kojima je velik dio Zemlje bio pokriven ledom. Tada su biljke hladnih područja izgubile svoj životni prostor i bile prisiljene povući se južnije. Kada se potom led počeo otapati, postalo im je pretoplo, pa su se zadržale samo na vrhovima planina, gdje je klima nalik sjevernoj odnosno polarnoj. Nakon povlačenja na planine, ove su biljke postale izolirane, kao na otoku, jer ih okružuje veliko područje za njih nepovoljnog, toplog staništa. U toj izolaciji svaka se skupina biljaka razvijala neovisno, te su nastale jedinstvene vrste i podvrste – endemi. Velebit je jedan od četiri hrvatska centra endemizma.

 

 

Do sada je na području Parka zabilježeno više od 950 biljnih vrsta i podvrsta. Mnoge od njih ograničene su, regionalne rasprostranjenosti, a 40-ak lokalno su rasprostranjeni strogi endemi. Njihov udio u flori Sjevernog Velebita je 4,4 %, što je visoko za europske prilike. Prema kriterijima IUCN - a (Međunarodna zajednica za očuvanje prirode) 2,3% vrsta i podvrsta nalazi se na nacionalnom Crvenom popisu ugroženih biljaka što ga je izradio Državni zavod za zaštitu prirode. Na europskoj razini, putem Bernske konvencije i Direktive o staništima, dva glavna europska propisa o zaštiti prirode, zaštićeno je 5,1 % biljnih vrsta Parka.

 

 


Planinski stolisnik (Achillea clavennae) Jako je aromatična planinska biljka Alpa i Dinarida. Raste busenasto na kamenjarskim travnjacima i vapnenačkim stijenama. Srebrnkasto je sivozelen i bijelih cvatova, krupnijih u odnosu na obični stolisnik (A. millefolium). Stabljika i listovi su joj gusto obrasli finim dlakama, što im daje baršunastu (pustenastu) teksturu. Planinski stolisnik je otporan na vrućinu i sušu, kao i većina kamenjarskih vrsta. U Hrvatskoj je zaštićen zakonom i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih biljaka Hrvatske, u kategoriji gotovo ugrožena. Cvate od srpnja do rujna.

 

Kitajbelov pakujac (Aquilegia kitaibelii) Endem je zapadnog Balkana. Raste na točilima i u pukotinama stijena planinskih predjela. Listovi su mu modrozeleni i s obje strane fino dlakavi. Neobični ljubičasti cvjetovi na dugačkim stabljikama pognuti su prema dolje, nalik na kapuljače. Latice imaju cjevaste produžetke – ostruge. Nazvan je po mađarskom botaničaru i kemičaru, Pálu Kitaibelu, koji je bio jedan od prvih istraživača velebitske flore. U Hrvatskoj je zakonom strogo zaštićen i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih biljaka Hrvatske, u kategoriji gotovo ugrožena. Cvate od lipnja do kolovoza.

 

Zimzelena medvjetka (Arctostaphylos uva-ursi) Široko je rasprostranjena u hladnim predjelima sjeverne zemljine polutke, kao što su sjeverni krajevi i planinska područja Europe, Sjeverne Amerike i Azije. Medvjetka je nizak grm čvrstih kožastih listića, bijelih zvonastih cvjetova i okruglih jarkocrvenih plodova. Odavno se koristi u liječenju bolesti mokraćnog sustava. Zbog prekomjernog sabiranja u prirodi, nalazi se na Crvenom popisu ugroženih biljaka Hrvatske, u kategoriji osjetljiva, te je zakonom strogo zaštićena vrsta. Cvate od travnja do lipnja.

 

Hajnaldova nevesika (Athamanta turbith subsp. haynaldii) Endemična je biljka zapadnog Balkana, a znanstvenici su je prvi put opisali upravo na Sjevernom Velebitu. Raste na gorskim stijenama i točilima, a odlikuju je višestruko perasti listovi te cvatovi u obliku štita. Izgledom podsjeća na druge biljke iz porodice štitarki, poput svakom poznate mrkve ili peršina, s tom razlikom da su joj isperci listova uski poput niti. Nazvana je po Lajosu Haynaldu, mađarskom nadbiskupu i kardinalu, koji se u mladosti intenzivno bavio botanikom. Strogo je zaštićena u Hrvatskoj. Cvate od svibnja do srpnja.

 

Valdštajnov zvončić (Campanula waldsteiniana) Vrlo je dekorativna biljka koja oblikuje jastučiće u pukotinama stijena. Raste na Velebitu i Plješivici. Ljubičastomodri vjenčići njegovih cvjetova duboko su rascijepljeni i uspravni, te su izgledom više nalik na zvjezdice nego na zvončiće. Imenovan je po Franzu Waldsteinu, austrijskom časniku i istraživaču. U Hrvatskoj je strogo zaštićen i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih biljaka Hrvatske, u kategoriji gotovo ugrožena. Cvate u srpnju i kolovozu.

 

Hrvatska gušarka (Cardaminopsis croatica) Endemična je biljka sjeverozapadnih Dinarida, osobita upravo za Velebit, na kojem je prvi put i opisana. Čini malene jastučiće u pukotinama stijena, a neobičan izgled daju joj višestruko cik-cak ispresavijane stabljike. To je nešto slabije uočljivo u vrijeme cvatnje, kad stabljike nose bijele cvjetove s po četiri zaobljene latice. Strogo je zaštićena u Hrvatskoj. Cvate u svibnju i lipnju.

 

Klinčić kamenjar (Dianthus petraeus subsp. petraeus) Vrlo je atraktivan balkanski endem. Raste u busenovima na planinskim kamenjarskim travnjacima. Modrozeleni su mu listovi dugački i tanki, nalik na listove trava, no ističu ga snježnobijeli cvjetovi s po pet latica narezana ruba. U Hrvatskoj je strogo zaštićen, a zbog zarastanja planinskih travnjaka nalazi se na Crvenom popisu ugroženih biljaka Hrvatske, u kategoriji osjetljiva. Cvate od lipnja do kolovoza.

 

Osmica (Dryas octopetala) Patuljasti je grm iz porodice ruža. Raste u hladnim područjima sjeverne polutke (sjever i planinski predjeli). Ima sitne naborane kožaste listove koji su s donje strane dlakavi. Bijeli cvjetovi nose po osam latica i mnoštvo prašnika. Dva razdoblja u pleistocenskim ciklusima ledenih doba, mlađi i stariji drijas, dobili su ime po ovoj biljci, koja je tada bila vrlo česta. Strogo je zaštićena u Hrvatskoj i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih biljaka Hrvatske, u kategoriji nedovoljno poznata. Cvate od svibnja do kolovoza.

 

Planinski kotrljan (Eryngium alpinum) Visoka je i snažna, bodljikava biljka Alpa i Dinarida. Valjkasti cvatovi, kao i stapke koje ih nose lijepe su tamnomodre boje, a listovi srcoliki i nazubljena ruba. Raste na kamenitim planinskim travnjacima i uz rub vrtača. Strogo je zaštićen u Hrvatskoj i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih biljaka Hrvatske, u kategoriji najmanje zabrinjavajuća. Cvate od lipnja do rujna.

 

Žuti srčanik (Gentiana lutea subsp. symphyandra) Endemična je podvrsta koja raste na području Balkana i jugoistočnih Alpa. Osim intenzivno žutih cvjetova, raspoređenih u pršljenovima po visokoj i debeloj stabljici, čitava biljka je žućkasto obojena, a listovi imaju i tanku voštanu prevlaku sivomodre boje. Raste na planinskim travnjacima, ali i među stijenama. U Hrvatskoj je srčanik strogo zaštićen zakonom, a zbog ljekovitih svojstava intenzivno se sakuplja, te se nalazi se na Crvenom popisu ugroženih biljaka Hrvatske, u kategoriji ugrožena. Cvate u svibnju i lipnju.

 

Ilirska perunika (Iris illyrica) Srednje je visoka biljka krupnih ljubičastomodrih cvjetova koji nose žute "brade“ na onim članovima ocvijeća koje su savijene prema dolje. Plosnati listovi, nalik na listove trava, su joj široki i dugački. Raste samo na Dinaridima istočnojadranske obale, od obalnog do pretplaninskog područja. Strogo je zaštićena u Hrvatskoj, a nalazi se i na Crvenom popisu ugroženih biljaka Hrvatske, u kategoriji najmanje zabrinjavajuća. Cvate u svibnju i lipnju.

 

Runolist (Leontopodium alpinum) Planinska je biljka srednje i južne Europe. Čitav je obrastao gustim vunenastim dlakama, uključujući i poznate bijele cvjetne glavice. Listovi su mu uski, duguljasti i sivozeleni. Raste na stijenama i planinskim travnjacima. Strogo je zaštićen u Hrvatskoj. Cvate u srpnju i kolovozu.

 

Kranjski ljiljan (Lilium carniolicum) Endem je južnih Alpa i Dinarida. Visoke stabljike nose krupne pognute narančaste cvjetove unazad presavijenih latica, što cvjetovima daje kuglast oblik. Na Velebitu je čest oblik biljke sa žutim cvjetovima, opisan kao bosanski ljiljan (L. bosniacum), iako se vjerojatno ne radi o zasebnoj vrsti. Kranjski ljiljan raste na kamenjarskim travnjacima i među stijenama. U Hrvatskoj je strogo zaštićen, a zbog pretjeranog sabiranja i nestanka staništa, nalazi se na Crvenom popisu ugroženih biljaka Hrvatske, u kategoriji osjetljiva. Cvate u lipnju i srpnju.

 

Dinarska oštrica (Oxytropis dinarica subsp. velebitica urumovii) Niska je busenasta biljka endemična za Dinaride. Njezini blijedožuti cvjetovi natisnuti su u guste izdužene cvatove. Listovi su joj rasperani i rastu u rozetama. Raste na gorskim i planinskim kamenitim travnjacima. Strogo je zaštićena u Hrvatskoj. Cvate od lipnja do kolovoza.

 

Planinski božur (Paeonia mascula) Visoka je i čvrsta biljka gorskih predjela Sredozemlja. Nosi po jedan veliki i lijepi cvijet okruglastih jarko do blijedoružičastih latica. Njegovi sjajni tamnozeleni listovi razdijeljeni su dvaput na po tri liske. Raste na obraslim kamenim obroncima, na svijetlim mjestima u listopadnim šumama i među stijenama. Strogo je zaštićen u Hrvatskoj, i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih biljaka Hrvatske, u kategoriji gotovo ugrožena. Cvate od travnja do lipnja.

 

Bor krivulj (Pinus mugo) Patuljasti je planinski bor koji raste u obliku grma ili malenog stabla na planinama središnje Europe i Balkana. Posebno je prilagođen oštrim klimatskim uvjetima, pa čini najviši pojas šumske vegetacije. Tvori vrlo gustu i teško prohodnu šumu. Nosi malene češere, a mladi ženski češeri su ljubičaste boje. Cvate u svibnju i lipnju, a češeri sazrijevaju u listopadu sljedeće godine.

 

Hrvatski krestušac (Polygala alpestris subsp. croatica) Endemična je podvrsta Balkanskih planina. Niska je, a brojne stabljike su joj tanke i polegle. Sitni cvjetovi su modri, rijetko bijeli. Hrvatski krestušac raste na kamenitim i travom obraslim padinama. Strogo je zaštićen u Hrvatskoj i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih biljaka Hrvatske, u kategoriji nedovoljno poznata. Cvate od travnja do lipnja.

 

Kitajbelov jaglac (Primula kitaibeliana) Endem je središnjih Dinarida. Niska biljka nosi zvonaste cvjetove krasne ružičaste boje. Listići su mu gusto obrasli ljepljivim dlakama. Raste u pukotinama stijena. Ime je dobio po mađarskom botaničaru i kemičaru, Pálu Kitaibelu. Strogo je zaštićen u Hrvatskoj i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih biljaka Hrvatske, u kategoriji nedovoljno poznata. Cvate od travnja do srpnja.

 

Planinska sasa (Pulsatilla alpina) Biljka je srednje i južnoeuropskih planina. Uspravna stabljika i rasperani listovi obrasli su joj dugim dlakama. Veliki, dlakavi cvjetovi bijeli su iznutra, dok izvana imaju ljubičast do crvenkast preljev. Zanimljiva je u plodu, kad joj dugački dlakavi produžetci plodova daju simpatičan čupav izgled. Raste na planinskim travnjacima i u vrtačama. U Hrvatskoj je strogo zaštićena i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih biljaka Hrvatske, u kategoriji gotovo ugrožena. Cvate od svibnja do kolovoza.

 

Velelisna vrba (Salix appendiculata) Endem je dijela srednje i južnoeuropskih planina. Raste kao grm ili manje drvo. Listovi su joj s donje strane dlakavi. Stabla koja rastu na višim nadmorskim visinama imaju manje listove. Muške i ženske biljke su odvojene. Raste u šumama, šikarama i na otvorenom, u planinskom području, sve do gornje granice šume. Cvate u travnju i svibnju.

 

Ružičasti zmijak (Scorzonera purpurea subsp. rosea) Endem je istočne srednje Europe, Balkana te središnje i istočne Italije. Cvate lijepim krupnim blijedoružičastim glavicama. Njuška tučka završava u obliku dvije dugačke ružičasta vrpce koji podsjećaju na zmijski jezik. Raste na gorskim travnjacima. U Hrvatskoj je strogo zaštićena vrsta i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih biljaka Hrvatske, u kategoriji nedovoljno poznata. Cvate od lipnja do kolovoza.

 

Malijevo devesilje (Seseli malyi) Endem je zapadnog Balkana. Niskog je, prizemnog rasta. Modrozeleni listovi su mu razdijeljeni u uske duguljaste liske, a gusti cvatovi u obliku štita u mladosti su crvenoružičasti, a kad se rascvatu blijedoružičasti. Ova je biljka nazvana po Franzu Malyju, dvorskom vrtlaru u Beču, koji je više puta obilazio Velebit. Raste na kamenjaru gorskih područja. U Hrvatskoj je strogo zaštićena vrsta i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih biljaka Hrvatske, u kategoriji gotovo ugrožena. Cvate u lipnju i srpnju.

 

Hrvatska sibireja (Sibiraea altaiensis subsp. croatica) Endem je zapadnog Balkana, a u Hrvatskoj je nađena samo na Velebitu. Najbliži joj srodnici rastu u srednjoj Aziji. Listopadni je grm iz porodica ruža, a mali bijeli cvjetovi rastu u rahlim izduljenim cvatovima. Hrvatska sibireja raste na kamenjaru u gorskom području. Značajno nalazište je botanički rezervat Visibaba koji se nalazi na području Parka. U Hrvatskoj je strogo zaštićena i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih biljaka Hrvatske, u kategoriji gotovo ugrožena. Cvate u lipnju i srpnju.

 

Jarebika (Sorbus aucuparia) Listopadno je stablo Europe i zapadne Azije. Listovi su joj sastavljeni od pilastih liski. Cvate mirisnim bijelim cvatovima, obraslim bijelim vunenastim dlakama. Vrlo atraktivni i uočljivi su brojni jarkocrveni ili intenzivno narančasti plodovi koji se na jesen pojavljuju u gustim nakupinama. Raste u listopadnim, uglavnom bukovim šumama gorskog područja. Zaštićena je u Hrvatskoj. Cvate u svibnju i lipnju.

 

Okruglasti kaćun (Traunsteinera globosa) Planinska je biljka središnje i jugoistočne Europe. Jedina je europska vrsta ovog roda. Ima mali broj listova, a lijepi kuglasti cvat je svijetloljubičaste ili ružičaste boje. Raste na gorskim livadama. Strogo je zaštićena vrsta u Hrvatskoj. Cvate od lipnja do kolovoza.

 

Planinčica (Trollius europaeus) Biljka je sjevernih i planinskih područja Europe i zapadnog Sibira. Visoke stabljike najčešće nose jedan kuglasti cvijet intenzivne limunasto-žute boje, a listovi su joj dlanasti. Raste na vlažnim livadama gorskih područja, ali i u vrtačama i dolcima u kojima dugo leži snijeg. Posebno je dojmljiv prizor kad planinčica u velikom broju procvate na Štirovači, jedinoj vlažnoj livadi u Parku. Zaštićena je u Hrvatskoj i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih biljaka Hrvatske, u kategoriji gotovo ugrožena. Cvate u svibnju i lipnju.

 

Bijela čemerika (Veratrum album) Planinska je biljka Europe i Azije. Visoka je i čvrsta, a veliki eliptični listovi imaju izražene uzdužne žile. Bijeli duguljasti cvatovi razgranjeni su. Raste na gorskim travnjacima i čistinama, na kojima je vrlo uočljiva. Jedna je od najotrovnijih velebitskih biljaka, s čim je vjerojatno u vezi i njezino ime. Mlade biljke nalikuju mladim žutim srčanicima. Strogo je zaštićena vrsta u Hrvatskoj i nalazi se na Crvenom popisu ugroženih biljaka Hrvatske, u kategoriji nedovoljno poznata. Cvate od lipnja do kolovoza.

Veći dio Nacionalnog parka Sjeverni Velebit (više od 80% površine), prekriven je šumama kod kojih se može dobro uočiti visinska raščlanjenost (zonacija). Biogeografski one pretežno pripadaju eurosibirsko-sjevernoameričkoj regiji te manjim dijelom mediteranskoj regiji. Iako na području Parka do sada nije bilo detaljnih istraživanja biljnih zajednica šuma, za šire područje sjevernog Velebita zabilježeno je 14 različitih šumskih biljnih zajednica.

 

Šuma hrasta medunca i bijelog graba (Querco-Carpinetum orientalis)

Ova šumska zajednica zauzima velika područja južnih ekspozicija čitavog Velebita. Kroz duga stoljeća, možda čak i tisućljeća, ljudi su je intenzivno iskorištavali – sjekli su je, krčili, puštali stoku na ispašu i slično. To je dovelo do toga da su danas velika područja ove biljne zajednice u obliku panjače, šume u kojoj su stabla izrasla iz panjeva. Vrlo su važne za očuvanje tla od erozije. U sloju drveća osim medunca (Quercus pubescens) i bijelog graba (Carpinus orientalis) rastu crni jasen (Fraxinus ornus), maklen (Acer monspessulanum), cer (Quercus cerris) i oskoruša (Sorbus domestica). U sloju grmlja najčešće su vrste: grmoliki grašar (Coronilla emerus subsp. emeroides), obična rujevina (Cotinus coggygria), drača (Paliurus spina-christi), drvolika pucalina (Colutea arborescens), rašeljka (Prunus mahaleb), drijen (Cornus mas) i trnina (Prunus spinosa). Od prizemnog rašća najzanačajnije su vrste: oštrolisna šparoga (Asparagus acutifolius), primorski čubar (Sataureja montana), klasasta čestoslavica (Veronica spicata), velika crvena djetelina (Trifolium rubens), bijeli jasenak (Dictamnus albus) i druge.

 

 

Šuma crnog graba i hrasta medunca (Ostryo-Quercetum pubescentis)

Ova šuma također je razvijena u raznim degradiranim oblicima prvotne šume. Zauzima pojas iznad šuma bijelog graba i hrasta medunca na primorskoj padini Velebita. Pojavljuje se uglavnom na vapnenačkim tlima, u obliku fragmentiranih šumaraka i šikara, a ima veliko značenje za očuvanje tla. Uz crni grab (Ostrya carpinifolia) i medunac (Quercus pubescens), najčešće su vrste crni jasen (Fraxinus ornus), javor gluhač (Acer obtusatum), cer (Quercus cerris), javor mliječ (Acer platanoides), kitnjak (Quercus petraea) i obični grab (Carpinus betulus).

 

Bukova šuma s jesenskom šašikom (Seslerio autumnalis-Fagetum)

Ova šuma zauzima donji pojas velebitskih bukovih šuma primorskih padina. Pridolazi na nadmorskim visinama između 700 i 1300 metara, a karakterizira je prisutnost termofilne vrste jesenje šašike (Sesleria autumnalis) koja u jesen poput tepiha prekriva čitavo tlo. U sloju drveća prevladava bukva (Fagus sylvatica), no još su primiješani javor gluhać (Acer obtusatum), crni grab (Ostrya carpinifolia), gorski javor (Acer pseudoplatanus), mukinja (Sorbus aria) i crni jasen (Fraxinus ornus). U sloju grmlja najčešći su vunasta udikovina (Viburnum lantana), drijen (Cornus mas), bradavičasta kurika (Euonymus verrucosus) i prava krkavina (Rhamnus cathartica). Najvažnija u prizemnom sloju je jesenja šašika (Sesleria autumnalis), a česte su medenika (Melittis melissophyllum), prstasti šaš (Carex digitata), gronjasti vratić (Tanacetum corymbosum), šumski pavlovac (Aremonia agrimonoides), koprivastolisni zvončić (Campanula trachelium) i druge.

 

Šuma crnog bora i dunjarice (Cotoneastro-Pinetum nigrae)

Veoma je zanimljiva šumska zajednica koja sadrži niz sredozemnih vrsta, kao što su šmrika (Juniperus oxycedrus), maklen (Acer monspessulanum), smrdljika (Pistacia terebinthus), grmoliki grašar (Coronilla emerus subsp. emeroides) i druge. Uz njih tu rastu i tipične „borove“ vrste kao što su proljetna crnjuša (Erica herbacea), mušmulica (Cotoneaster nebrodensis), jajolika merala (Amelanchier ovalis) i druge. Autohtone šume crnog bora na sjevernom Velebitu su relikti - ostaci nekad mnogo šire rasprostranjenih šuma.

 

Brdska bukova šuma (Lamio orvalae - Fagetum)

Ova zajednica zauzima vrlo uzak pojas na kontinentalnoj strani Velebita između 600 i 900 m nadmorske visine. Osim bukve tu rastu gorski javor (Acer pseudoplatanus), brijest (Ulmus glabra) i druge vrste.

 

Dinarske bukovo – jelove šume (Omphalodo vernae-fagetum)

Ove šume pridolaze na nadmorskim visinama od 1000 do 1400 m. Značajne vrste koje rastu u ovim šumama osim bukve (Fagus sylvatica) i jele (Abies alba) su proljetno mišje uho (Omphalodes verna), šumsko volujsko oko (Hacquetia epipactis), kranjska mlječika (Euphorbia carniolica), višegodišnji prosinac (Mercurialis perennis), žestika (Rhamnus alpinus subsp. fallax), šumski pavlovac (Aremonia agrimonoides), velika mrtva kopriva (Lamium orvala), širokolisna kurika (Euonymus latifolius) i velecvjetna gorska metvica (Calamintha grandiflora).

 

Pretplaninska bukova šuma s gorskim javorom (Polysticho lonchitis-Fagetum)

Zauzima najviše položaje sjevernog Velebita gdje raste na nadmorskim visinama od 1200 do najčešće 1500 metara u klimatskim uvjetima koje obilježavaju velike količine snijega, niske temperature, kratko vegetacijsko razdoblje i jaki vjetrovi. Stabla su u ovoj šumi karakteristično savijena u donjem dijelu debla, zbog pritiska dugotrajnog snijega i vjetra. U sloju drveća prevladava bukva (Fagus sylvatica), a čest je i gorski javor (Acer pseudoplatanus). Sloj grmlja je slabije razvijen, a čine ga obični likovac (Daphne mezereum), planinska kozja krv (Lonicera alpigena), a u višim predjelima velelisna vrba (Salix appendiculata), kupina kamenjarka (Rubus saxatilis), šumska ruža (Rosa pendulina) i planinski ribiz (Ribes alpinum). U sloju prizemnog rašća najznačajnije su vrste: kopljasta papratnjača (Polystichum lonchitis), okruglolisna kamenika (Saxifraga rotundifolia), gola ljepika (Adenostyles alpina), šumska urezica (Homogyne sylvestris), širokolisna čestoslavica (Veronica urticifolia), platanastolisni žabnjak (Ranunculus platanifolius), žuti osjak (Cirsium erisithales), trodjelni odoljen (Valeriana tripteris), crijemuž (Allium ursinum) i druge.

 

Jelova šuma s milavom (Calamagrostio-Abietetum)

Ova zajednica se razvija na raskidanim vapnenačkim blokovima. Raste na višim nadmorskim visinama u okviru pojasa pretplaninskih bukovih šuma, a u nižim predjelima u okviru gorskog pojasa bukovo-jelovih šuma. Osvaja najstrmija staništa i sprječava eroziju na najugroženijim položajima. Vrste ove zajednice su prijelazna klečica (Juniperus intermedia), šumska šašuljica (Calamagrostis arundinacea), planinska pavitina (Clematis alpina), gola ljepika (Adenostyles alpina), šumska ruža (Rosa pendulina), crna kozja krv (Lonicera nigra), velelisna vrba (Salix appendiculata), smeđa slezenica (Asplenium trichomanes), mnogocvjetni Salamunov pečat (Polygonatum multiflorum), klasasta zečica (Phyteuma spicatum) i druge.

 

Ilirska brdska bukova šuma s mrtvom koprivom (Lamio orvale-Fagetum sylvaticae)

Pridolazi na kontinentalnoj strani gdje zauzima pojas između 400 i 800 m nadmorske visine i vrlo je bogata vrstama. U sloju drveća prevladava bukva (Fagus sylvatica), a primiješani su gorski javor (Acer pseudoplatanus), javor mliječ (Acer platanoides), obični jasen (Fraxinus excelsior) i gorski brijest (Ulmus glabra). Sloj grmlja grade obični likovac (Daphne mezereum), vazdazeleni likovac (Daphne laureola), crvena bazga (Sambucus racemosa), božikovina (Ilex aquifolium), planinska kozja krv (Lonicera alpigena), crvena kozja krv (Lonicera xylosteum), širokolisna kurika (Euonymus latifolius) i druge vrste. U bujnom sloju prizemnog rašća ističu se specifične vrste ilirskih bukovih šuma - bukovih šuma zapadnog Balkana i istočnog jadranskog obalnog pojasa: velika mrtva kopriva (Lamium orvala), šumsko volujsko oko (Hacquetia epipactis), bijeli bun (Scopolia carniolica), proljetno mišje uho (Omphalodes verna), kranjska mlječika (Euphorbia carniolica), velecvjetna gorska metvica (Calamintha grandiflora) i druge, no tu rastu i vrste karakteristične za većinu europskih bukovih šuma: mirisna lazarkinja (Galium odoratum), europska zdravčica (Sanicula europaea), klasasta habulica (Actaea spicata), šumski šaš (Carex sylvatica) , ljekoviti plućnjak (Pulmonaria officinalis), bijela šumarica (Anemone nemorosa), ljiljan zlatan (Lilium martagon) , višegodišnji prosinac (Mercurialis perennis), žuta mrtva kopriva (Lamium galeobdolon) i druge. Ova zajednica na sjevernom Velebitu raste oko naselja Krasno.

 

Smrekova šuma s pavlovcem (Aremonio-Piceetum abietis)

Posebice je razvijena na Štirovači i na rubovima brojnih gorskih livada. To je biljna zajednica širokih udolina u kojima je veća koncentracija hladnog zraka, takozvanih mrazišta. U sloju drveća prevladava smreka (Picea abies) uz koju rastu jela (Abies alba) i bukva (Fagus sylvatica) slabije vitalnosti. Sloj grmlja je slabo razvijen, a u njemu rastu jarebika (Sorbus aucuparia) i crna kozja krv (Lonicera nigra). Sloj prizemnog rašća je vrlo bujan i obiluje acidofilnim vrstama (onima koje uspijevaju na kiselom tlu), poput borovnice (Vaccinium myrtillus), jednoljetne crvotočine (Lycopodium annotinum), dlakave bekice (Luzula pilosa), a značajne su i šumski cecelj (Oxalis acetosella), malina (Rubus idaeus), šumski srčanik (Gentiana asclepiadea), trolisna režuha (Cardamine trifolia) i mnoge druge. Šumski pavlovac (Aremonia agrimonoides) se redovito nalazi u sastavu zajednice, ali ne obilno.

 

Pretplaninska smrekova šuma s čopocem (Laserpitio krapfii – Piceetum abietis)

Najveći kompleksi ove šume nalaze se u Smrčevim dolinama i Lubenovcu. Razvija se u strmim, sjevernim, hladnim i zatvorenim ponikvama i dolinama, u uvjetima visokog i dugotrajnog snijega. Sloj drveća čini gotovo isključivo smreka (Picea abies), a u sloju grmlja rastu crna kozja krv (Lonicera nigra) i velelisna vrba (Salix appendiculata), rjeđe i Borbaševa kozja krv (Lonicera borbasiana). U sloju prizemnog rašća česte su acidofilne vrste crnogoričnih šuma: borovnica (Vaccinium myrtillus), brusnica (Vaccinium vitis-idaea), jednoljetna crvotočina (Lycopodium annotinum), sjajna huperzija (Huperzia selago), srcoliki čopotac (Listera cordata) te vrste iz bukovih šuma pretplaninskog pojasa: žuti osjak (Cirsium erisithales), trodijelni odoljen (Valeriana tripteris), planinska pavitina (Clematis alpina) i druge. Također su brojne mahovine, i to vrste iz rodova Hylocomium , Plagiothecium , mah tresetar (Sphagnum sp.), i vlasak (Polytrichum sp.).

 

Smrekova šuma s milavom (Hyperico griesebachii – Piceetum abietis)

Raste u okolici Zavižana, u Hajdučkim i Rožanskim kukovima, na strmim kamenim vapnenačkim blokovima iznad 1400 m nadmorske visine. U sloju drveća prevladava smreka (Picea abies), prisutna je još jarebika (Sorbus aucuparia), a rijetka su zakržljala - klekasta stabla bukve (Fagus sylvatica). U sloju grmlja i prizemnog rašća ističu se vrste pretplaninskih područja, kao što su šumska ruža (Rosa pendulina), šarena šašuljica (Calamagrostis varia), klečica (Juniperus communis subsp. nana), Borbaševa kozja krv (Lonicera borbasiana), bor krivulj (Pinus mugo), planinski ribiz (Ribes alpinum), velelisna vrba (Salix appendiculata), bijeli stolisnik (Achillea clavenae) i druge.

 

Smrekova šuma s ljepikom (Adenostylo alliariae-Piceetum abietis)

Raste na širim dnima plićih ponikava koje su vlažnije, hladnije i bogatije plodnim tlom - humusom od okolnih staništa. Na staništima ove šumske zajednice dugo se zadržava snijeg i uvelike se vlaži tlo. Ovdje prevladavaju vrste vegetacije visokih zeleni: siva ljepika (Adenostyles alliariae), ljubičasti mliječ (Cicerbita alpina), austrijski divokozjak (Doronicum austriacum), šumska bujadika (Athyrium filix-femina), bijeli lopuh (Petasites albus), križana vlasnjača (Poa hybrida), platanastolisni žabnjak (Ranunculus platanifolius), pršljenasti Salamunov pečat (Polygonatum verticillatum), gajska mišjakinja (Stellaria nemorum) i dvocvjetna ljubica (Viola biflora). Za razliku od ostalih smrekovih zajednica za ovu je karakteristično izostajanje velikih kompleksa mahovina, a grmići borovnice (Vaccinium myrtillus) i smreke (Picea abies) rastu na panjevima i izvaljenim stablima. Zajednica u sjevernom Velebitu raste mozaično, a najljepše su sastojine u predjelu Loma.

 

Šuma klekovine bora krivulja i Borbaševe kozje krvi (Lonicero borbasianae-Pinetum mugi)

Ova šuma nastanjuje najviše vrhunce sjevernog Velebita i čini gornju granicu šumske vegetacije na dinarskim planinama iznad 1350 m nadmorske visine. Obrašćuje mnoge stjenovite vrhove, glavice i padine. Dominantna je vrsta bor krivulj (Pinus mugo) koji pod utjecajem visokog i dugotrajnog snježnog pokrivača i jakih zračnih strujanja, razvija vrlo duge polegle grane i čini velike, neprohodne predjele. Uz bor krivulj i po koju kržljavu smreku (Picea abies) i klekastu - zakržljalu bukvu (Fagus sylvatica) rastu velelisna vrba (Salix appendiculata), jarebika (Sorbus aucuparia), Borbaševa kozja krv (Lonicera borbasiana), šumska ruža (Rosa pendulina), mukinjica (Sorbus chamaemespilus), planinski ribiz (Ribes alpinum), klečica (Juniperus communis subsp. nana), obična dunjarica (Cotoneaster integerrimus), kupina kamenjarka (Rubus saxatilis), borovnica (Vaccinium myrtillus) i brusnica (Vaccinium vitis-idaea) i druge vrste. Klekovina bora ima veliko zaštitno značenje jer obrašćuje mnoge strme i stjenovite terene na kojima se nalazi brojne hrvatske endemične i rijetke biljke.

 

Iako su travnjaci nastali djelovanjem čovjeka, nisu svi isti. Razlikuju se ovisno o nadmorskoj visini, reljefu terena, značajkama tla, utjecaju vjetra, načinu upotrebe i drugim čimbenicima koje je ponekad teško otkriti. Međuigra ovih čimbenika stvorila je niz travnjačkih tipova, koji se odlikuju i specifičnom kombinacijom biljnih vrsta. Proteklih nekoliko godina travnjačke biljne zajednice Nacionalnog parka Sjeverni Velebit detaljno su istražene.

 

Kamenjarski pašnjaci šaša crljenike i žute krške zečine (Carici humilis-Centauretum rupestris)

Razvijeni su u najnižem pojasu tj. u pojasu crnog graba, npr. na Dundović podu, Kačarici, Laminači i Turskim vratima. Za njih je značajan veliki udio submediteranskih vrsta, koje se često javljaju s velikim populacijama. To su npr. žuta krška zečina (Centaurea rupestris), velecvjetni krestušac (Polygala nicaeensis), glavatka (Cephalaria leucantha), modri kotrljan (Eryngium amethystinum), sjajna smilica (Koeleria splendens) i druge.

 

Kamenjarski pašnjaci vriska i šaša crljenike (Saturejo subspicatae-Caricetum humilis)

S porastom nadmorske visine, sve više izostaju submediteranske vrste, a zamjenjuju ih planinske te stvaraju ovu zajednicu. Na primorskim padinama sjevernog Velebita ti pašnjaci zauzimaju raspon nadmorskih visina od oko 1100 do 1400 m u pojasu šuma bukve, a mjestimice i u pojasu bora krivulja. Lijepe sastojine mogu se naći na području Borovih vodica, Vukušić dulibe, Zelengrada, Oštrika, Alančića i Buljme. Kako većina submediteranskih vrsta obilno zastupljenih u prethodnoj zajednici razvijenoj na nižim položajima izostaje, tako da su floristicki siromašniji. Umjesto njih javljaju se neke od vrsta viših položaja kao što su stupasti jaglac (Primula veris subsp. columnae), pustenasta zečina (Centaurea triumpfettii), srebrnolisni trputac (Plantago argentea), tršćanski srčanik (Gentiana verna subsp. tergestina) i neke druge.

 

Travnjaci uspravnog ovsika (prijelazni tip travnjaka između sveza Bromion erecti i Scorzonerion villosae)

U rasponu nadmorskih visina od 850 do 1100 m na položajima koji nisu direktno izloženi moru ili buri, nego se nalaze na zaštićenim položajima i često su okruženi šumom nalaze se relativno male površine ovog travnjaka. Razvijaju se nad dubljim tlima koja nikad nisu kamenjarska, ali su s druge strane i dovoljno plitka da ne dođe do ispiranja i zakiseljavanja na što upućuje izostanak acidofilnih (kiseloljubnih) vrsta. Ovi travnjaci vjerojatno su različitog postanka. Većim dijelom su se vjerojatno koristili kao pašnjaci (na području Babrovače i Palježa koriste se i danas), a kako se nalaze na zaravnjenim terenima bez stršećeg kamenja, moguće je da su služili i kao košanice. Manji dio tih travnjaka mogao je nastati i zarastanjem nekad obrađivanih površina (npr. na Dundović podu i na terasama kod Gobanović padeža blizu Babrovače). Javljaju se i kao najtermofilniji tip travnjaka vršne zone, a tada se redovito javljaju iznad vrlo plitkih krševitih tala ili iznad morenskog materijala. Takvi travnjaci osobito su lijepo razvijeni na Mirovu, a ističu se i velikim populacijama planinskog ušljivca (Pedicularis hoermanniana). Karakterizira ih relatvno opsežan skup vrsta, a neke od njih su hrptasti luk (Allium carinatum), bodljičasta krvara (Sanguisorba minor subsp. muricata), gomoljasta končara (Filipendula vulgaris), kasni čistac (Stachys serotina), livadna kadulja (Salvia pratensis) i druge.

 

Travnjaci isprekidane šašike i šaša crljenike (Seslerio juncifoliae (interruptae) – Caricetum humilis)

Ovo su pašnjački travnjaci (ponekad i košanice) najviših položaja primorskih padina izloženih buri, razvijeni u pojasu šuma bukve i klekovine bora krivulja u rasponu nadmorskih visina od oko 1200m do najviših vrhova (npr. Balinovac 1602m, Veliki Zavižan 1676m, Oštrik 1355m, Alančić 1611m, Buljma 1451m). Rudine s isprekidanom šašikom najrasprostranjeniji su tip visokoplaninskih travnjaka primorskih padina Velebita, a za njihovo pojavljivanje odlučujuća je jaka bura. U takvim uvjetima konkurentna je upravo isprekidana uskolisna šašika (Sesleria interrupta), pa je ona ujedno i dominantna vrsta. Od ostalih biljaka koje se javljaju u ovoj zajednici valja još spomenuti vrste svilenasta žutilovka (Genista sericea), hrapavodlakavi oman (Inula hirta), planinski čubar (Satureja subspicata), srcolika glavulja (Globularia cordifolia), srebrnolisni trputac (Plantago argentea), planinski ušljivac (Pedicularis hoermanniana), glatka dvoštitka (Biscutella laevigata), velebitska oštrica (Oxytropis dinarica subsp. velebitica) i druge.

 

Travnjaci bosanske vlasulje (Festucetum bosniacae)

Razvijeni su u istoj toj vršnoj zoni, no na zaštićenim položajima, prije svega pošteđenim jake bure i često na dubljim tlima. Najzastupljeniji su tip travnjaka u Dundović, Šegotskom i Bilenskom padežu te na Rožanu i zavižanskom području. Na Tudorevu i Velikom Lubenovcu mozaično su raspoređeni s drugim tipovima travnjaka. U svom sastavu ujedinjuju niz planinskih vrsta, npr. velebitski klinčić (Dianthus velebiticus), kamenjarska pušina (Silene saxifraga), svjetlucava zvjezdoglavka (Scabiosa lucida), klinčić kamenjar (Dianthus petraeus subsp. petraeus), kamenjarska bedrenika (Pimpinella saxifraga), crvenkasti zmijak (Scorzonera purpurea subsp. rosea), divokozjački kostriš (Senecio doronicum), livadni zvončić (Campanula glomerata), okruglasta zečica (Phyteuma orbiculare) i dr.

  

Travnjaci metličaste vlasulje (Festucetum paniculatae)

Javljaju se mozaično u području rasprostranjenosti travnjaka bosanske vlasulje, ali na dubljim, vlažnijim, više ili manje ispranim tlima uvjetovanim reljefom i ekspozicijom. Vrlo se jasno ističu s obzirom da ih čine guste monodominantne sastojine metličaste vlasulje (Festuca paniculata) koja je nerijetko viša od 1,5 m. Zanimljivo je i pojavljivanje nekih inače tipično šumskih vrsta u ovim travnjacima. Jedan su od najrjeđih tipova planinskih travnjaka u Hrvatskoj, a dosad su poznati jedino s područja Šegotskog i Bilenskog padeža te Tudoreva.

Travnjaci tvrdače (Nardetum strictae)

Razvijaju se u vršnom pojasu, u zoni pretplaninskih bukovih šuma i klekovine bora krivulja, no na dnima zaravnjenih, zaštićenih dolaca gdje se skupio deblji sloj tla, koji je izolirao vapnenačku podlogu te omogućio ispiranje baza i stvaranje zakiseljene, hranjivima siromašne podloge. Oni su jedini tip acidofilnih travnjaka na području sjevernog Velebita. Lako su prepoznatljivi po gustim sastojinama trave tvrdače (Nardus stricta), koja je redovno dominantna vrsta. Uz tvrdaču sa znatnom brojnošću pridolaze crnkasta vlasulja (Festuca nigrescens), proljetni šaš (Carex caryophyllea), poljska bekica (Luzula campestris), petolist srčenjak (Potentilla erecta), polegla trozubica (Danthonia decumbens), planinska mirisavka (Anthoxanthum alpinum), obična rosulja (Agrostis capillaris), dvodomna bubica (Antennaria dioica), šumska smilika (Gnaphalium sylvaticum) i druge. U sastavu vrsta uglavnom nema submediteranskih, ilirskih - vrsta zapadnog Balkana i istočnog jadranskog obalnog pojasa i južnoeuropskih vrsta, tako da se za travnjake tvrdače može reći da biljnogeografski slabo odražavaju prostor u kojem su razvijeni. Njihov floristički sastav - sastav biljnih vrsta prije svega odražava ekstremne ekološke uvjete u kojima se razvijaju.

  

Planinski travnjaci busike (Deschampsietum subalpinum)

Mogu se razviti na dnima dolaca, ukoliko su ona ljevkasta, tako da se u njima sakuplja voda, osobito snježnica. Redovno su vrlo malih površina, često od svega desetak kvadratnih metara i vrlo su siromašnog florističkog sastava – sastava biljnih vrsta.

Nekadašnje obradive površine (Deschampsietum subalpinum)

Na njima se nekad mahom uzgajao krumpir i kupus, rjeđe i neka druga povrtna kultura, a danas su u potpunosti napuštene te su s vremenom zadobile izgled travnjaka. U njihovom sastavu dominiraju nitrofilnije - one kojima odgovara veća koncentracija dušika u tlu i mezofilnije vrste - one kojima odgovara vlažnije stanište u odnosu na kamenjarske travnjake, tako da se u prvi mah može činiti da se radi o malim eksklavama nizinskih travnjaka. Od trava tu mogu dominirati ovsenica pahovka (Arrhenatherum elatius) ili puzava pirika (Elymus repens), posljednja posebice u Padežima i Mirovu. Oba tipa su ujedinjena velikim brojem zajedničkih vrsta kao što su puzava pirika (Elymus repens), čvorasta oštrica (Dactylis glomerata), rupičasta pljuskavica (Hypericum perforatum), livadna kukavičica (Lathyrus pratensis), poljski osjak (Cirsium arvense), ptičja grahorica (Vicia cracca), livadna broćika (Galium mollugo), dvodomna kopriva (Urtica dioica), biljeli golesak (Silene latifolia subsp. alba), šumska krasuljica (Anthriscus sylvestris) i druge. Ukoliko trave nisu izraženo dominantne, takve sastojine imaju izgled visokih zeleni. Zanimljivo je da ovdje nije pronađena niti jedna neofitska ili invanzivna vrsta, npr. jednogodišnja krasolika (Erigeron annuus), kanadska hudoljetnica (Conyza canadensis), pelinolisni limundžik (Ambrosia artemisiifolia), gustocvjetna zlatnica (Solidago canadensis), koje su inače redovne, vrlo često i dominantne na zapuštenim obradivim površinama u nižim područjima.