Geomorfologija

KRŠKI RELJEF

Nepristupačan, nepoznati, osamljeni, neosjetljivi, gordi vječni posrednici između zapadnog mora i istočne zemlje, između dubina i sunca, općeći s vjetrovima, sa urnebesom gromova, sa divljim bijesom elemenata i sve oživljavajućom moći jarkog sunca – stoje nepomični milijunima godina vječnog stvaranja.

Dr. I. Krajač, Hrvatski planinar, 1930.

Mnogobrojnost, raznovrsnost i ljepota krških oblika doprinijele su prepoznatljivosti prostora Nacionalnog parka kako u domaćoj, tako i u inozemnoj stručnoj javnosti. Karbonatni sastav i razlomljenost vapnenačkih i dolomitnih stijena, uz djelovanje vode, leda, sunca i vjetra, uzrokovali su intenzivno okršavanje i stvaranje osebujnog krškog reljefa.

Krš je poseban tip reljefa koji nastaje procesom okršavanja ili kemijskog otapanja karbonatnih stijena, vapnenaca i dolomita, pod utjecajem atmosferske vode. Kako je voda obogaćena ugljikovim dioksidom, ona djeluje kao slaba kiselina i postupno otapa kalcit u karbonatnoj stijeni, oblikujući raznolike krške oblike na površini i u podzemlju.

View the embedded image gallery online at:
https://np-sjeverni-velebit.hr/www/hr/priroda-i-kulturna-ba%C5%A1tina/neziva-priroda-2/geomorfologija#sigProIdc41abcd8be

POVRŠINSKI KRŠKI OBLICI

GRIŽINE

Grižine su najmanji i najrasprostranjeniji krški oblici. Njihova brojnost i osebujnost na Sjevernom Velebitu, a poglavito na području strogog rezervata Hajdučkih i Rožanskih kukova, jedan je od najljepših zapisa koje je voda ostavila na kamenu. Odlikuju se izuzetnom raznolikošću oblika.

Prema stupnju raspucalosti stijena razlikujemo grižine koje se oblikuju na kompaktnim stijenama, bez pukotina i prslina (žljebovi, kamenice i biokorozijska udubljenja) i one čije je formiranje predisponirano pukotinskim i prslinskim sustavima (škrape).

View the embedded image gallery online at:
https://np-sjeverni-velebit.hr/www/hr/priroda-i-kulturna-ba%C5%A1tina/neziva-priroda-2/geomorfologija#sigProIdc63d30d424

Žljebovi

Žljebovi se oblikuju na kompaktnim stijenama, bez pukotina i prslina. Mogu se formirati na malim kamenim blokovima (od nekoliko dm²), ali i na velikim stijenama. Njihova duljina može biti milimetarska, ali mogu biti veliki i nekoliko desetaka metara.

U vršnom području Parka, poglavito na području Hajdučkih i Rožanskih kukova, koje karakterizira velik broj maglovitih i oblačnih dana, raznolikosti žljebova uvelike pridonose i oborine nastale izravnim prianjanjem čestica vode iz oblaka i magle (primjerice, 1981. i 1990. u svim je danima prosinca zabilježena gusta magla, a 1984. zabilježeno je 160 oblačnih dana u godini.

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE

Žljebovi se oblikuju najčešće na nagibima većim od 30°. Povećanjem nagiba postaju sve dublji i uži, a smanjenjem nagiba, uslijed sporijeg otjecanja vode, postaju plići i širi te poprimaju zaobljen izgled. Njihovi bridovi tada se sve više istanjuju, postaju oštriji, a na njihovim stranama dolazi do oblikovanja sekundarnih žljebova, koji su manji i plići u odnosu na primarni žljeb. Sekundarni žljebovi često se javljaju na nagibima manjim od 12°.

View the embedded image gallery online at:
https://np-sjeverni-velebit.hr/www/hr/priroda-i-kulturna-ba%C5%A1tina/neziva-priroda-2/geomorfologija#sigProIdea7b639207

Kamenice

Biokorozijska udubljenja

Škrape

Škrape su žljebasta udubljenja koja nastaju u razdrobljenim karbonatnim stijenama na nagibima većim od 12°. Najveći broj raznolikih oblika i veličina posebno se ističe u područjima najveće tektonske razlomljenosti, najčešće u područjima građenim od velebitskih breča. Brečasta struktura stijena, uz velik broj pukotinskih i prslinskih sustava, uvjetuje neravnomjerno trošenje i otapanje stijena te razvoj izrazito velikog broja škrapa nepravilnog oblika.

Za razliku od Velebitskih breča, u deblje uslojenim stijenama, posebice jurskim vapnencima, škrape su pravilnijeg oblika jer su korozijski procesi usmjereni samo pukotinama koje su nastale u procesu taloženja ili rasjedanja, dok u tanko uslojenim jurskim vapnencima one najčešće izostaju.

Po obliku se razlikuju škrape nastale na ogoljelim stijenama, izravno izloženim oborinskim vodama, i škrape nastale ispod humusa i vegetacije.

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE

Škrape nastale pod izravnim utjecajem atmosferskih voda imaju znatno uže i dublje kanale, za razliku od škrapa nastalih ispod pedološkog pokrivača, gdje je odnos širine i dubine kanala znatno manji. Razlog tome jest što se otapanje stijena ispod pedološkog pokrivača odvija lateralno, u svim pravcima, čime ravnomjerno dolazi do širenja i produbljivanja kanala. Otapanje stijena u tom je slučaju intenzivnije jer su oborinske vode dodatno obogaćene i kiselinama nastalim truljenjem organske tvari u tlu.

View the embedded image gallery online at:
https://np-sjeverni-velebit.hr/www/hr/priroda-i-kulturna-ba%C5%A1tina/neziva-priroda-2/geomorfologija#sigProIdab4334cd90

PONIKVE

Ponikve su maleni, zatvoreni sljevovi oborinskih voda. Promjera su od nekoliko metara pa do par stotina metara. Najčešće su ljevkastog, kotlastog ili bunarastog oblika. Na njihovu dnu često se nalaze ponori kojima voda ulazi u podzemlje, pri čemu se one proširuju i produbljuju.

Na području Nacionalnog parka „Sjeverni Velebit” zabilježene su 902 ponikve. Najveće ponikve nalaze se u području Hajdučkih i Rožanskih kukova. Neke dosežu promjer od 100 do više od 400 m, a najveće imaju promjer od gotovo 800 m. Dubine im se kreću u rasponu od 50 do 100 m. Ponegdje dolazi i do spajanja rubova susjednih ponikava.

Po načinu postanka razlikujemo ponikve nastale korozijskim djelovanjem vode i one formirane slijeganjem ili urušavanjem stropa podzemnih šupljina.

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE

Ponikve nastale uslijed korozijskog djelovanja vode najčešće su ljevkastog oblika. Nastaju poniranjem vode sustavom pukotina u površinskom sloju krša, koji je najčešće razlomljen i izrazito podložan koroziji. Česta je pojava tla na njihovu dnu, koje ima veliku ulogu u daljnjem razvoju okršavanja. Mjerenja su pokazala da je intenzitet korozije i tri puta veći na dnu ponikve, ispod tla, nego na bočnim stranama, ogoljelim ili s tankim pedološkim pokrivačem, koje su udaljene samo 15-ak metara.

Ponikve nastale uslijed slijeganja i urušavanja terena najčešće su bunarastog ili kotlastog oblika. Nastaju urušavanjem stropa podzemnih šupljina zbog gubitka stabilnosti krovine. Česti primjeri takvih ponikava nalaze se na području strogog rezervata Hajdučkih i Rožanskih kukova. Kako je područje građeno od stijena koje se sastoje od uklopaka (klasta) koji se brže troše od veziva koje ih povezuje, u tektonski razlomljenim terenima dolazi do pojačanog otapanja, trošenja i spiranja materijala. Ti procesi uzrokuju stvaranje sve većih šupljina u podzemlju. Proširivanje tih šupljina uzrokuje nestabilnost krovinskih naslaga i postupno slijeganje ili trenutno urušavanje krovinskih naslaga i formiranja ponikvi.

Do formiranja ponikvi može doći i ako se ispod površinskih stijena slabije vodopropusnosti, nalaze stijene dobre vodopropusnosti. Otapanjem i spiranjem stijena u podini tada dolazi do slijeganja terena i oblikovanja ponikvi.

View the embedded image gallery online at:
https://np-sjeverni-velebit.hr/www/hr/priroda-i-kulturna-ba%C5%A1tina/neziva-priroda-2/geomorfologija#sigProIdca40809d93

UVALE

Uvale su zatvorene, najčešće izduljene krške depresije (duljina im doseže od nekoliko stotina metara pa do nekoliko kilometara).

Razvoj uvala uglavnom je vezan uza zone većih tektonskih pukotina, koje su pogodovale jakom korozijskom trošenju razlomljenog stijenskog kompleksa. Kao posljedica toga, tlocrt uvala odgovara pravcu pružanja tih zona.

Na području Nacionalnog parka „Sjeverni Velebit oblikovano je nekoliko većih uvala. Među njima se ističu Veliki i Mali Lom, Lubenovac, Tuderevo, Bilensko i Dundović Mirovo, Bilenski padež, Šegotski padež i Dundović padež.

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE
Uvale Sjevernog Velebita, kao i ponikve, imaju vezu i s glacijalnim procesima u posljednjem ledenom dobu. Tada su predstavljale jezgre prikupljanja leda i nastanka ledenjaka te su bile preoblikovane glacijalnom erozijom.

View the embedded image gallery online at:
https://np-sjeverni-velebit.hr/www/hr/priroda-i-kulturna-ba%C5%A1tina/neziva-priroda-2/geomorfologija#sigProId3f8086edc2

KRŠKA POLJA

Krška polja prostrane su zaravnjene ravnice okružene kosama brda. Najveći su morfološki oblici u kršu, a nastala su kemijskim djelovanjem vode u karbonatnim stijenama uz znatan utjecaj tektonike. Krška su polja tektonske potoline, odnosno to su područja koja su „potonula“ u odnosu na okolni teren. Na području nacionalnog parka nalazi se jedno krško polje, odnosno sjeverni dio polja Štirovača – Klepina duliba. Polje je prekriveno mlađim kvartarnim sedimentima. Na sjevernom dijelu nalazi se više izvora, od kojih je i jedan kaptiran. Kroz polje protječe potok, a na južnom dijelu nalazi se više ponora. U vrijeme topljenja snijega, a i jačih oborina u proljetnim danima, polje je poplavljeno, dok u vrijeme suša ono presuši.

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE

Štirovačko polje zaravnjeno je područje širine do 3 km i duljine 8 km te se pruža u pravcu sjever-jug. Obrubljuju ga strme kose okolnih brda Mrkvište, Javornik, Crni Vrh, Jasenovac, Pivac itd.

U morfološkom smislu radi se o potolini, a u strukturnom smislu Štirovačko je polje antiklinala.

View the embedded image gallery online at:
https://np-sjeverni-velebit.hr/www/hr/priroda-i-kulturna-ba%C5%A1tina/neziva-priroda-2/geomorfologija#sigProId789759d30c

KUKOVI

Kukovi su visoki, istaknuti geomorfološki oblici koji se izdižu iznad okolnog terena. Stvarani su pod utjecajem unutarnjih (endogenih) i vanjskih (egzogenih) sila. Unutarnje sile tektonike su dovele do savijanja, pucanja, lomljenja i drobljenja starijih vapnenačkih stijena, a vanjske (voda, led, sunce i vjetar) su uzrokovale njihovo mehaničko i kemijsko trošenje. Tako su stvoreni veliki blokovi, gromade ali i sitni fragmenti stijenskog materijala čijim stvrdnjavanjem su nastale nove stijene, Velebitske breče. Daljnjim djelovanjem tih sila stijene su se trošile, a pukotine proširivale spirajući materijal na sve niže pozicije (selektivna denundacija). Najotporniji dijelovi stijena – Velebitske breče, ostali su kao velebni svjedoci te burne geološke povijesti. U narodu su poznati kao Kukovi.

Poznatiji kukovi Parka: Strogir, Hajdučki i Rožanski kukovi, Begovački kuk, Jurekovački kuk, Vratarski kuk, Krajačev kuk, Mali kuk, Novotnijev kuk, Veliki Kozjak i dr.

View the embedded image gallery online at:
https://np-sjeverni-velebit.hr/www/hr/priroda-i-kulturna-ba%C5%A1tina/neziva-priroda-2/geomorfologija#sigProId5a80209ba7

PODZEMNI KRŠKI OBLICI

JAME I ŠPILJE

Jame i špilje prirodno su formirane podzemne šupljine čiji je postanak najčešće vezan uz procese mehaničkog i kemijskog djelovanja vode u zonama pukotinskih sustava karbonatnih stijena, kao i duž slojnih ploha i ostalih diskontinuiteta. Glavne morfološke značajke speleoloških objekata u nacionalnom parku jesu velika strmina i dubina kanala. Horizontalni ili kosi kanali rjeđi su, a oni koji su prisutni najčešće su uski i vijugavi. Na području Nacionalnog parka zaključno s 2020. godinom otkriveno je 617 speleoloških objekata od kojih su jame 95%.

geoloski profil page 001 Kemijsko djelovanje vode u jamama očituje se u oblikovanju podzemnih škrapa, a vrtložni lonci, na stropu i zidovima, upućuju na brzo vrtložno kretanje vode i valutica stijena. Prolaskom vode kroz pukotine i prsline često nastaju labirinti, dok duž rasjeda dolazi do formiranja velikih vertikala i dvorana, gdje se ponegdje formiraju špiljski ukrasi (sige) i podzemna jezera.

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE

Rasjedi su lomovi duž kojih se pojedini blokovi stijena kreću (izdižu, spuštaju ili uzdužno pomiču), a pukotine i prsline su sve raspukline u stijeni. Svi rasjedi su pukotine, ali sve pukotine nisu rasjedi.

Oblikovanju speleoloških objekata znatno su pridonijele i velike količine vode oslobođene otapanjem ledenjaka u vrijeme izmjena hladnih (glacijalnih) i toplijih (interglacijalnih) razdoblja posljednjeg ledenog doba. Velike količine vode tada su se slijevale niz padine i ponikve. Snažno su otapale karbonatnu podlogu i pronalazile put do rasjednih i pukotinskih sustava, najčešće strmih do vertikalnih, gdje su koncentriranim tokovima, svojom mehaničkom (erozija i abrazija) i kemijskom (otapanje) snagom povećavale obujam šupljina (jama). Na sjecištima tih sustava nalaze se i najveće vertikale.